„Ratifikujući Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom i opredjeljujući se za pristup Evropskoj uniji, Bosna i Hercegovina se obavezala da omogući primjenu najviših standarda kako bi za sve osobe sa invaliditetom bio osiguran pristup programima obrazovanja i vaspitanja, a što podrazumijeva inkluziju u redovne obrazovne vaspitne programe, individualizaciju programa, osiguravanje adekvatnih ljudskih i tehničkih vidova podrške i prilagođavanje okruženja i informacija kako bi bile dostupne osobama sa invaliditetom.“

Uzimajući u obzir tranziciju odnosa društva prema paraplegičarima, sistemu inkluzivnog obrazovanja se pridaje sve veći značaj, ali se još uvijek nisu stekli niti oni osnovni uslovi za njihovo obrazovanje u redovnim obrazovnim institucijama.

Postojeći propisi nedvosmisleno zabranjuju sve vidove diskriminacije po osnovu invalidnosti naglašavajući pravo svakog djeteta na odgoj i obrazovanje pod jednakim uvjetima. Poteškoće i prepreke sa kojima se suočavaju djeca i mladi sa paraplegijom u ostvarivanju prava na obrazovanje su: loši prostorni i materijalni uvjeti, nepristupačna sredstva javnog transporta, arhitektonsko-urbanističke i informacijske barijere, neprilagođeni udžbenici i didaktička pomagala, neujednačena rasprostranjensot mreže ustanova i predrasude. Pristup informacijama je jedna teška i ozbiljna prepreka i poteškoća za njih, s obzirom da im većina informacija nije dostupna zbog fizičkih barijera ili barijera na koje nailaze zbog različitih senzornih oštećenja.

Značajno je istaknuti da usljed neadekvatne koordinacije sistema socijalne zaštite, zdravstvene zaštite i obrazovnog sistema, nisu razvijeni odgovarajući programi ranog otkrivanja i osiguravanja odgovarajućih programa rehabilitacije i obrazovanja za djecu sa paraplegijom, ali i osiguravanje odgovarajućih programa podrške za roditelje i ostalim članovima porodice. Reforma procesa obrazovanja u okviru predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja podrazumijeva i stvaranje svih potrebnih uslova za inkluzivno obrazovanje i vaspitanje djece i mladih sa paraplegijom.

Obrazovanje paraplegičara u cijeloj Bosni i Hercegovini ne zadovoljava ni minimum obrazovnih i vaspitnih standarda, usljed čega su djeca i mladi s paraplegijom u većini slučajeva isključeni iz većine društvenih tokova i stalno su na margini društvenih zbivanja, podložni i izloženi siromaštvu i ovisni o programima socijalne pomoći i pomoći porodica u kojima žive.

Ovakvo stanje usporava proces tranzicije društva u odnosu prema paraplegičarima, a milosrdni i medicinski model još uvijek preovladavaju u kreiranju programa podrške uključivanja osoba s paraplegijom u zajednicu i njihovom aktivnom doprinosu razvoju društva.

Nevladine organizacije, a naročito organizacije osoba s parpalegijom, imaju značajnu ulogu u podršci obrazovanju, a posebno kada se radi o cjeloživotnom obrazovanju.

Kroz razne projekte organizuju se razni oblici edukacije i podrške, ali su nažalost vremenski ograničeni, ne pokrivaju cijelu teritoriju i obuhvataju relativno mali broj osoba sa paraplegijom.

Uloga medija je veoma važna, kako bi se na taj način javnost senzibirala, te pojačala svijest o položaju ovih ljudi. U poređenju s našom zemljom, sistem inkluzivnog obrazovanja u Finskoj je na višem stepenu. Finsko društvo je vršilo upornu i temeljnu edukaciju građana putem raznih predavanja, seminara i brošura. Na taj način su se uklonile predrasude i negativni stavovi o paraplegičarima, zbog kojih su često bivali distancirani od ostatka društva. Obrazovne ustanove u Finskoj se grade po najboljim mogućim dizajnerskim rješenjima koja u potpunosti odgovaraju specifičnosti zahtjeva osoba s paraplegijom i generalno, prevazilaženjem svih fizičkih i psiho-socijalnih barijera. Na taj način su se stvorili uslovi za početak sprovođenja inkluzivnog obrazovanja. Finski zakon o jednakosti zabranjuje svaku vrstu diskriminacije i veoma se poštuje u svim sferama života. To je država koju u pogledu inkluzivnog obrazovanja odlikuje velika fleksibilnost u zadovoljavanju specifičnih obrazovnih i širih društvenih potreba djece. Svako dijete s paraplegijom u Finskoj dobije svog specijalnog nastavnika koji mu pomaže da s eprilagodi nastavi i svim ostalim obavezama za vrijeme trajnja školske godine, kao i besplatan transport od kuće do škole i nazad.

Kako bi se stvorili jednaki uvjeti za potpuno uključenje paraplegičara u proces obrazovanja u Bosni i Hercegovini, potrebno je uraditi sljedeće: otkloniti arhitektonske barijere u vrtićima, školama i fakultetima, stvoriti model prema kojem bi djeca sa tehničkim pomagalima koja su neophodna za njihov razvoj se uključila u društvo, obezbijediti besplatan prevoz djeci sa paraplegijom do vrtića/škole/fakulteta, razviti programe podrške prelaska iz obrazovnog sistema na tržište rada, obezbijediti personalnog asistenta u skladu s njihovim potrebama, osigurati pristupačan javni prevoz.

Emir Begović, FLI aktivista i član Kluba mladih liderki i lidera

Pojam populizam se u zadnjih nekoliko desetljeća intenzivno koristi u javnom diskursu demokratskih država. Recentne međunarodne studije izvještavaju o porastu izbornog uspjeha populističkih političkih stranaka među mlađom populacijom. Šta je zapravo populizam? Kako možemo utvrditi koje političare i političke stranke trebamo nazivati populističkima? Koji su glavni uzroci jačanja populističkih aktera u savremenoj politici i je li populizam zaista prijetnja demokratiji? Sve su ovo validna pitanja jer populisti ostvaruju sve bolje rezultate, a društvo je zbunjeno jer ne zna da li je zaista napravilo dobar izbor ili mu se samo prezentira da je napravilo dobar izbor.

Politički analitičari i novinari najčešće koriste pojmove “populizam” i “populistički” kako bi označili ideologiju i djelovanje određenih, najčešće novih političkih stranaka i političara u raznim dijelovima svijeta. Populizmu se pristupa kao specifičnom obliku organiziranja političkih stranaka. U tom smislu Paul Taggart smatra kako se pod populizmom treba razumijevati “poseban tip uređenja političke stranke što obilježava visok nivo centralizacije i u kojem ključnu ulogu u stranci ima harizmatični lider”.  Populizam jeste “politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude” (Robert Jansen).

Populizam, dakle, može biti i “lijevi” i “desni”, i reakcionaran i progresivan, što uglavnom zavisi od političkog i ekonomskog konteksta u kojem se javlja, kao i o vrijednostima elita kojima se suprotstavlja, dakle, populizam dijeli društvo na antagonističke grupe i koristi to naelektrisanje za stvaranje podrške svom političkom subjektu.

Populisti su šampioni kada je u pitanju dijagnosticiranje problema, glasno artikulišu sve očigledne devijacije u društvu i izvrsno se koriste emocijama ljutnje i gnjeva zbog određenog lošeg stanja u društvu, zatim dizanjem tenzija sebe prezentiraju kao glasnika koji će svu tu ljutnju i gnjev artikulisati u predstavničkim tijelima i reći u lice najodgovornijima sve ono što tinja u jednom marginaliziranom čovjeku. Ipak, postavljanje dobre dijagnoze, ne znači da ujedno prepisujete dobru I uspješnu terapiju, kao i da će liječenje biti uspješno. Budući da su ti problemi uglavnom složeni, populisti pružaju veoma jednostavne, uglavnom instant recepte, te često krive institucije koje su na snazi da koče rješavanje problema. Dakle, njihovi prijedlozi i rješenja su jednostavni za razumijevanje, a upravo zbog toga su i atraktivni za birače, iako su rijetko ostvarivi, a realno gledajući, mnogo je bolje kada populisti i ne pokušavaju da ostvare svoje ho-ruk zamisli.

Populizam “polarizira društvo, svoje političke protivnike i ‘strane elemente’ u društvu stigmatizira u ime ‘moralne većine’, potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće simplicirana pseudorješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva” (Zakošek, 2010., 8). Populizam kao takav predstavlja veliku opasnost za društveni i politički razvoj, ali nas i upućuje na probleme u svakom nacionalnom demokratskom projektu i na evidentnu političku i ekonomsku krizu, kako u Bosni i Hercegovini, regionu, tako i u Evropi.

Društva poput bosanskohercegovačkog su i više nego plodno tlo za jačanje populizma, a tome u prilog idu i činjenice stvaranja sve više novih političkih subjekata koji se upravo koriste metodama koje su opisane u ovom tekstu. Takvi politički subjekti najčešće u svojim imenima sadrže ime i prezime lidera, a glavne teme su im država, običan čovjek i nacija. Djelovanje takvih političkih subjekata se najbolje manifestira nakon ostvarenog izbornog rezultata, najčešće ulaze u vlast sa onima koje su najviše napadali, a sve pod isprikom patriotizma i nužnosti ulaska u vlast jer baš oni su ti koji će napokon otkočiti euro-atlantski put i spasiti državu. Suma sumarum o populistima jeste da su samo jedna epitetno lijepo upakovana kutija za poklon, ali umjesto poklona unutra se nalazi prevara.

Aldin Krivan, FLI aktivista i član Kluba mladih liderki i lidera

Zemlje bivše SFRJ suočavaju se s posljedicama svoje konfliktne historije gdje su djeca i mladi pogođeni promjenama, a u toj transformaciji često su i marginalizirani. Mladi se u suočavaju  sa nizom problema za koje su velikim dijelom odgovorne državne institucije u zemlji.

Na svim nivoima vlasti nedostaje programski i strateški pristup podrške poboljšanju položaja mladih. Poražavajuća je činjenica da svaka četvrta zaposlena mlada osoba radi na poslovima koji su u potpunosti različiti od usmjerenja vlastitog obrazovanja, što uzrokuje značajne nedostatke znanja i vještina  potrebnih za obavljanje poslova. Mladi sa završenim srednjim stručnim obrazovanjem imaju vrlo slabe izglede na postojećem tržištu rada i u najvećoj mjeri ne uspijevaju se zaposliti na poslovima za koje su se školovali.

Općenito, mladi imaju najveće izglede za zapošljavanje na neformalnom tržištu rada, na nekvalitetnim poslovima sa slabim uvjetima za rad, bez bilo kakve sigurnosti. Ovo je budućnost većine mladih. Oni to znaju i ta spoznaja ostavlja dugoročne negativne posljedice na njihovo mentalno zdravlje, aktivnosti, porodični i društveni život.

Pod migracijom se podrazumijeva iseljavanje (emigracija), te useljavanje (imigracija). Prije 2012. godine migracija je zabilježena u sljedećim postocima: (iz Srbije migranti oko 31 %, iz BiH 25 % stanovništva. Posljednjih godina povećao se broj migranata. U 2015. godini zabilježena je velika nezaposlenost mladih ispod 25 godina, npr. u BiH 43 %. Pojačano je iseljavanje mladih, pogotovo iz slabije razvijenih područja. Razlozi iseljavanja su najviše ekonomski, društveni, obrazovni, politički, psihološki i dr.

Moguće posljedice iseljavanja mladih su: slabija demografska slika, pad nataliteta, smanjenje broja i udjela radno sposobnog stanovništva, destabilizacija mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog sustava. Dolazi i do posljedica na gospodarski i obrazovni sistem. Moguće prednosti iseljavanja mladih su: kvalitetna strategija povratka, kvalitetni resursi, nova znanja iskustva i inovacije, financijski i socijalni kapital.

Da bi se mladi zadržali u državi rođenja potrebno je pružati kvalitetne informacije mladima, omogućiti im prostor za dokazivanje u svim područjima djelovanja kao što su (gospodarsko, političko, obrazovno…). Potrebno je i stvarati poticajne programe za mlade, utjecati na politike medija. Najbitnije od svega je omogućiti mladima odgovarajuća radna mjesta, odnosno ona mjesta za koja su se obrazovali odgovarajućim stepenom obrazovanja.

 

 Adnan Salkić, FLI aktivista i vijećnik u OV Bugojno