Cilj lokalnih ekonomskih politika, između ostalog, je u poticanju konkurentnosti i doprinosu održivom razvoju. Ekonomski razvoj je nemoguć bez uvažavanja ostalih elemenata društvenog razvoja što pokazuje činjenica da investitori prilikom donošenja odluke o investiranju posmatraju: političku stabilnost, kvalitet radne snage, jednostavnost administrativne procedure, kvalitet i pristupačnost infrastrukture itd. Djelotvorno i efikasno strateško planiranje je od vitalnog značaja za održivi razvoj i obnovu, izgradnju infrastrukture i stvaranje radnih mjesta. Imati dobro pripremljene strateške dokumente više nije dovoljno nikome, posebno donatorima i investitorima, ali ni lokalnim liderima. Ključ je njihovo stvarno sprovođenje.

Svaka općina/grad zahtjeva poseban, specifičan strateški okvir, određen precizno utvrđenim prednostima i nedostacima lokalne zajednice, a uvažavajući potencijalne mogućnosti i rizike. U odnosu na ovaj zahtjev, miPRO metodologija za integrirano planiranje lokalnog razvoja predstavlja izuzetan alat koji može presudno doprinijeti efektivnosti i efikasnosti ekonomskih politika (sa stanovištva (do)nosioca ekonomske politike), te kvalitetu društvenih odnosa (uloga lokalne samouprave) i opće društvene politike koja je usmjerena na ostvarivanje ekonomskih ciljeva.

Kad je sprovođenje strategije „svačija briga“, vremenom postaje „ničija briga“. Poslovi operativnog planiranja strategije su kompleksni i traže odgovarajući organizacioni tretman i blagovremeno dodjeljivanje resursa za njihovo izvršenje. Početna iskustva i (ne)uspjesi u sprovođenju lokalnih razvojnih strategija i planova u BiH ukazuju na nekoliko faktora koji u pretežnoj mjeri određuju stepen (ne)uspješnosti u suočavanju s tim izazovom. Kao osnovne probleme koji otežavaju primjenu miPRO metodologije u lokalnim zajednicama, između ostalih, navode se: nerazumijevanje metodologije, nedovoljna motivacija opštinskog vodstva prema poslu kreiranja strategije, naglašen birokratski odnos, interesi različitih aktera nisu usaglašeni, mehanička primjena metodologije (bez razmišljanja, vođenje računa o formi, a manje o suštini), nedovoljno poznavanje i uvažavanje viših strategija, kultura odlučivanja o sredstvima za kapitalne investicije polazi od partijskih i ličnih interesa koje je dominantno u izbornim godinama (Upravljanje lokalnim razvojem u JLS u BiH, 2010.). Ključni tj. kritični problem leži u nedovoljnoj zainteresovanosti i nedovoljnoj uključenosti većine načelnika opština u proces sprovođenja (i planiranja). Naime, podrška „operativcima“ je nerijetko samo formalnog karaktera („ne smetaju im da rade”). S druge strane, načelnici ponekad ne mogu da odole pritiscima od strane vijećnika i drugih uticajnih aktera na odluke o projektima koji će se realizovati, posebno u izbornim godinama. Nadalje, sprovođenje strategija i planova često je prepušteno inerciji, tako da se uglavnom realizuju uobičajeni infrastrukturni projekti, a ostali projekti i mjere odlažu i ostavljaju po strani. Izvještavanje se svodi najčešće na nabrajanje onoga šta je urađeno ili je u toku, bez mogućnosti da se izvrši stvarna procjena ostvarenog napretka i uticaja sprovođenja projekata na kvalitet života u određenoj sredini. Također, izostaje potrebna  unutrašnja i vanjska koordinacija pa strategija postaje izolovan, birokratski tretiran dokument, koji vremenoma gubi na svojoj životnosti i važnosti. Po pitanju stručne podrške razvoju opštine načelnici najviše računaju na vlastite snage dok su ostali vidovi podrške manje zastupljeni. Na stručnu pomoć fakulteta i instituta, donatorskih projekata i NVO-a se gotovo i ne računa. Lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini nalaze se pred teškim izazovom prevazilaženja svih gore navedenih problema.

Posljednjih godina lokalne ekonomske politike su usmjerene ka stvaranju poslovnog okruženja koje je povoljnije za poslove, posebno ka investicijama u laku infrastrukturu, javno/privatnom partnerstvu, umrežavanju i podržavanju investicija privatnog sektora za javno dobro. Međutim, ne može svaka lokalna zajednica danas primijeniti instrumente koji su trenutno aktuelni, jer se lokalne okolnosti značajno razlikuju. Sa kakvim resursima raspolažemo i kako da ih najbolje upotrijebimo? Ovo je ključno pitanje za početak planiranja razvoja zajednice. U većini lokalnih uprava u Srbiji postala je praksa da se radi analiza lokalnih resursa (mapiranje resursa), ili izrada profila zajednice. Dakle, najprije je potrebno upoznati se sa raspoloživim resursima, definisati prioritete razvoja i mehanizme za postizanje konkurentnosti lokalne zajednice, zatim usmjeravati ograničene finansijske i ljudske resurse, i pratiti rezultate tih odluka. Također je bitno da se veći dio zajednice aktivno uključi u operativno planiranje razvoja. Kroz partnerstvo privatnih, javnih institucija i građana poduzetnici će moći direktno istaknuti sve probleme sa kojima se susreću u svom radu, građani će jasno istaknuti zanemarene prioritete, a javne institucije će dobiti priliku da koriste te informacije i koriguju svoje aktivnosti na lokalnom ekonomskom razvoju. Jedan od preduslova lokalnog ekonomskog razvoja je formiranje tima koji će aktivno učestvovati u svim fazama operativno planiranja lokalnog razvoja. U BiH i Srbiji preporučeno je uvođenje nove organizacione strukture – jedinice za operativno upravljanje razvojem. U pogledu tretmana sektora u strategijama i planovima trenutni trend je intersektorsko, integrisano upravljanje lokalnim razvojem, korištenjem standardizovane, već pomenute, miPRO metodologije. Metodologija je prihvaćena od strane resornih entitetskih vlada i saveza opština i gradova i preporučena za korištenje u jedinicama lokalne samouprave.

Ipak, konkretnih ekonomskih politika nema bez podrške razvoju preduzetništva, što je ključna komponenta poticanja lokalnog razvoja. Povećanje privredne aktivnosti neophodno je za dostizanje većeg nivoa zaposlenosti i životnog standarda stanovništva. S tim u vezi, investicije u fizičku infrastrukturu (poslovne zone, klasteri, inkubatori, poboljšanje prometne infrastrukture) i mehku infrastrukturu (obrazovanje, savjetničke usluge, olakšavanje pristupa finansijskim sredstvima,…) trebaju biti bitne odrednice lokalnih ekonomskih politika.