Nedvosmisleno je da živimo u svijetu koji se brzo mijenja. Karakter i brzina tih promjena ponekad su toliko izraženi da nekada i gubimo osjećaj šta je to zapravo bilo ono staro i šta je to postalo novo. Većina naučnika i filozofa bi reklo da živimo u postmodernom dobu. To je vrijeme koje je sa sebe zbacilo princip opšteg poimanja svijeta u kojem su objektivne vrijednosne kategorije: pravda, istina, dobro, zajednica itd. individualizovane u smislu da ih svi mi kao pojedinci tumačimo na svoj način. Ponašanje ljudi je prva stvar koja nam „pada u oči“ kada pokušavamo da odgonetnemo šta se to promijenilo u svijetu, u recimo, zadnjih dvadeset godina. Istorija se sastoji od prekretnica, a prekretnica o kojoj mi govorimo u kontekstu života današnjeg čovjeka jeste, prvo uvođenje, a onda i masovna upotreba interneta. Prve asocijacije koja mi padaju na pamet kada spomenem pojam „politika“ jeste djelovanje, angažman, promjena. Često puta susrećem naročito mlade ljude koji na javnim mjestima borave zajedno tipkajući po svojim telefonima ili drugim uređajima, a da pri tome imaju vrlo skromnu verbalnu komunikaciju. Oni su samo fizički zajedno, a u smislu komunikacije gotovo potpuno razdvojeni. Brine me taj pasivizam. U njihovim likovima često puta ne vidim aktivne građanine koje interesuje kakvi se politički i društveni procesi odvijaju oko njih. Sa druge strane, možda je to samo privid, jer  je kontekst društvenog djelovanja i angažmana pojedinaca i grupa zamijenjen, u odnosu na raniji kontekst života. Dakle, stvari se mogu i na drugačiji način tumačiti. Zahvaljujući internetu, jedan oblik komunikacije samo je ubrzan i zamijenjen drugim, a obim razmjene informacija prevazišao je sve dosadašnje civilizacijske okvire. Govoreći o politici, ako blagodeti korištenja interneta „napunimo“ ljudskim likom, ljudski progres je zagarantovan.

Mislim da je Aristotelovo shvatanje čovjeka kao „zoon politikona“ aktuelno i danas. Svaka društvenost podrazumijeva organizaciju. Iz tog razloga, ljudskoj prirodi je koherentna potreba da bude društveno orijentisana. Zbog toga nisam pristalica pretjeranih individualističkih tumačenja današnjice. Ljude i dalje vežu zajedničke ideje i vrijednosti. Oni su oduvijek birali svoje predstavnike koji treba da donose odluke od interesa za sve.

Fascinantna je činjenica što današnji čovjek ima mogućnost da formira i artikuliše svoj politički stav putem društvenih mreža. Taj stav ne mora nužno biti determinisan stavom neke šire društvene grupe koja ga može ograničavati. Politička kampanja jeste jedan od glavnih mehanizama putem kojeg se političke ideje prezentuju u javni prostor. Ako ideje, pojedinci i političke partije zasluže povjerenje građana, otvorena je mogućnost da se ono što je obećano u kampanji realizuje i u stvarnosti. Služeći se internetom, kreatori i primaoci političkih sadržaja u svojim rukama imaju moćno oružje da mijenjaju svijet oko sebe. Politička kampanja je svojevrstan „prozor u svijet“ kojim pojedinac, grupa ili organizacija predstavljaju sebe. Na taj način dio individalnog i kolektivnog političkog identiteta gubi svoju „privatnost“ i podstaje javnim prostorom, potencijalno lako dostupan svima. Posljedice političkih sadržaja na internetu po ponašanje članova društva mogu biti veoma velike. Upravo zato je ogromna odgovornost današnjeg čovjeka da svoje ideje i stavove na primjeren način plasira u javnost.

Kultura vođenja dijaloga je ta koja nas uči poštovanju drugog i drugačijeg. To je proces koji u političku kulturu nije moguće usaditi odmah sutra. U našem društvu potrebno je još mnogo godina da ljudi koji se bave ili pretenduju da se bave politikom, prestanu da na političkog neistomišljenika gledaju kao na ličnog neprijatelja. Biti predmetom nečijeg neprijateljstva u neuređenim društvima prilično je česta i neprijatna pojava. Jedna od veoma značajnih prednosti korištenja interneta u kampanji jeste mogućnost da ove neprijatnosti barem fizički mimoiđemo. Moje mišljenje je da slanjem političke poruke putem interneta danas možemo da vršimo snažan pritisak na političke protivnike i kreiramo promjene, a koji su se nekada mogli vršiti jedino nasilnim putem. Pritiskom na dugme našeg telefona ili računara šaljemo svoj glas uz mogućnost da ne moramo nužno da blokiramo trgove i stojimo naspram kordona policije.

Usaditi više humanizma u politiku vječna je zadaća čovječanstva. U uslovima kada nam je mogućnost korištenja i kreiranja informacija gotovo potpuno liberalizovana, čovjeku je data šansa da se ostvari kao političko biće, u razmjerama kakve nisu postojale nikada ranije. Mogućnost da brzo, jednostavno i transparentno budemo kreatori svog društva daje našoj slobodi potpuno novi sadržaj. Ako se taj sadržaj upotpuni sa pozitivnim ličnim primjerom kojeg unosimo u političku kampanju, naša pozitivna slika kao političkog kandidata postaće dio globalnog javnog prostora. Ali pri tome, nikada ne smijemo zaboraviti, da jedino čovjek kao pojedinac je isključivo sam odgovoran za poruke kakve šalje u svijet. Ovo naglašavam posebno zbog činjenice što sa današnjom mogućnošću da brzo i sveobuhvatno šaljemo poruke širom svijeta, paralelno raste i mogućnost da one budu krivo protumačene ili promijenjene u negativnom kontekstu. Iz tog razloga, ponašenje, djelovanje i izjave političkih aktera, trebalo bi da se rukovode ličnim primjerom. Iako bi granica privatnog i javnog života svakog pojedinca trebala da postoji, ideje koje zastupamo u političkom životu trebaju biti sastavni dio našeg karaktera. Stavljanjem znaka jednakosti između onog što mislimo, govorimo i radimo, pokazujemo svoju jedinstvenost kao političkog aktera spremnog da društvu ponudi svoju viziju rješenja društvenih problema s kojima se susrećemo.