Progresivno je suprotno od konzervativnog, a konzervativno suprotno od progresivnog. Progresivistima se smatraju ljudi koji su pristaše sveopćeg društvenog napretka, dok nasuprot njima stoje konzervativci koji će za sebe također reći da žele napredak, no da taj napredak mora ostati u okvirima koje oni postave. Konzervativci u startu postavljaju ograničenja, a pošto je to tako i pošto oni ovim prostorima vladaju već malo više od četvrt vijeka, moram priznati da imam osjećaj da su dobro iskoristili vrijeme svoje vladavine i uspješno marginalizirali progresivizam, a nametnuli svoje „prave okvire“.
U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, progresivizam kao ideja/pokret i progres kao posljedica koja proizlazi iz djelovanja progresivista su marginalizirani. Naime, progresivizam, progresivisti, pa i sam progres guraju se pod tepih, jer mi k'o biva u ovom momentu imamo važnijih stvari koje su trenutno od vitalnog nacionalnog interesa. Problem je samo što taj momenat traje čitav moj život, pune 22 godine, te sam shvativši to odlučio na ovaj način govoriti protiv marginalizacije progresivista.
U Bosni i Herecegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, i najmanji korak naprijed trebao bi biti okarakteriziran kao najveći, s obzirom na to da naprijed ne idemo. Zašto se onda svako nastojanje bilo kakvog progresivnog djelovanja marginalizira i gura pod tepih? Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan, naime, nacionalnim elitama koje vladaju na ovim prostorima bilo kakav progresivni pogled na svijet i bilo kakvo progresivno djelovanje koje bi nastalo kao posljedica progresivnog pogleda na svijet ne odgovara. Ne odgovara im bilo kakvo spominjanje progresa iz razloga što on predstavlja pogled iz kojeg proizlazi recept protiv konzervatizma, takoreći „otvarač za konzerve“.
U prilog tvrdnji da je progresivizam kod nas na marginama ide mnogo toga. Formalni obrazovni sistem Bosne i Hercegovine je sve osim progresivan, zakone o obrazovanju donose konzervativci, kadrove zapošljavaju konzervativci (naravno iz svojih redova), a oni rijetki progresivisti, bili oni profesori, studenti ili pak učenici, su također marginalizirani, kao uostalom i sam progresivizam.
Da stvar bude gora, ni sa neformalnim obrazovanjem, koje inače predstavlja stub progresivizma, nemamo puno bolju sliku. Naime, zaključno sa 2017. godinom, u izvještaju na kojem stoji datum 13.01.2018. stoji da Biblioteka Grada Sarajeva broji 17.134 člana. Ako uzmemo u obzir da Kanton Sarajevo broji 438.443 stanovnika, a da ta ista Biblioteka pokriva gotovo cijeli Kanton, dobijemo sramotan postotak učlanjenih, 3,90%. Uzevši u obzir da u progresivnim društvima biblioteke predstavljaju tzv.resursne centre/izvore kojima se ljudi služe pri formalnom i neformalnom obrazovanju ovi podaci su poražavajući.
Ako uzmemo za primjer Ljubljanu i tamošnju „Mestnu knjižnicu“ koja broji 106.276 članova na 277.920 stanovnika Ljubljane, onda dolazimo do postotka koji iznosi 38,23% i koji bi u budućnosti trebao karakterizirati i nas i progresivno društvo koje ćemo stvoriti u Bosni i Hercegovini.
Iz mog konkretnog osvrta na neformalno obrazovanje možemo zaključiti da nešto koči progresivizam i drži ga negdje po strani, na marginama. Moj cilj je demarginalizacija progresivizma i progresivnog mišljenja, moj cilj su reforme obrazovanja, moj cilj je društvo jednakosti, moj cilj je država blagostanja, moj cilj je pravo na rad, moj cilj je socijalna pravda, moj cilj su individualne slobode… I svi ovi ciljevi, kao i tri tačke na kraju prethodne rečenice su progresivni i vrijedni borbe.
Progresivizam rađa ideje, a ideje rađaju napredak. Vrijeme progresivizma i progresa kao posljedice zasigurno dolazi, a ja se nadam da je Victor Hugo bio u pravu kada je rekao rekao „Postoji jedna stvar jača od svih oružja na svetu, a to je ideja čije vreme dolazi“.