II modul Kluba mladih vijećnika i vijećnica

Proteklog vikenda održan je II modul Kluba mladih vijećnika i vijećnica. Učesnici i učesnice na ovom treningu imali su priliku steći znanje i unaprijediti vještine o pokretanju inicijativa i promociji politika te kako u taj proces uključiti i građane i građanke.

Ovaj modul, Forum lijeve inicijative je realizovao uz podršku Westminster fondacije za demokratiju. Tokom trodnevnog treninga, učesnici i učesnice slušali su predavanja o politikama iz oblasti kulture i sporta, ekonomije, zdravstva, obrazovanja,pravde, EU, NATO i  socijalne pravde. Predavači koji su dali svoj doprinos i podijelili svoja iskustva sa vijećnicima i vijećnicama su Nerin Dizdar, Saša Magazinović, Eldan Mujanović, Igor Stojanović, Aner Žuljević, Rusmir Mesihović, Leila Kovačević-Hamzagić.

Modul se održao na Jahorini od 20.-22. aprila 2018.

POZIV za učešće u Političkoj školi 2018

Friedrich-Ebert-Stiftung BiH, zajedno sa Forumom lijeve inicijative, pozivaju sve mlade od 18 do 35 godina starosti, koji su bili polaznici_e edukacijskih programa poput SKOK – Socijaldemokratski kratki otvoreni kurs i drugih neformalnih programa obrazovanja da se prijave na Političku školu.

 

Sudjelovanjem na Političkoj školi, imate priliku da razmijenite iskustva, te unaprijedite svoja znanja i vještine za društveno i političko djelovanje. Tehnike dobrog javnog nastupa, projektni menadžment, političko-pravno uređenje Bosne i Hercegovine kao i izborni proces su samo neke od tema koje vas očekuju na Školi, i to sa eminentnim predavačima iz datih oblasti. Nakon što uspješno završite Političku školu, imate mogućnost da se prijavite na priznatu Akademiju socijalne demokratije kao posljednjeg nivoa edukacije.

 

Politička škola traje jedan vikend (petak 11.5. – nedjelja 13.5.) i održava se u 3 grada širom Bosne i Hercegovine istovremeno, a po završetku cjelokupnog programa edukacije, učesnicima_ama će se dodijeliti certifikati o uspješno završenim programima.

 

Politička škola će biti organizovana u slijedećim gradovima:

  • SARAJEVO
  • DOBOJ
  • JABLANICA

 

Svi zainteresovani, koji su pohađali neformalne edukacijske programe i koji su istaknuti lideri u svojim lokalnim zajednicama, predstavnici_ce organizacija civilnog društva, mogu se prijaviti putem ON LINE LINK-a:

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSe8Yau4kCfUKMUDeYyGneL2EtPOZG_7Tb3dLMD5vJyomAGPEA/viewform?usp=sf_link

 

najkasnije do 18. aprila 2018. godine do 00:00. Broj polaznika po školi po gradu je maksimalno 30 učesnika_ca. Molimo vas da se prijavite na Političku školu prema mjestu koje vam je teritorijalno najbliže.

 

Molimo vas da unutar online aplikacije, popunite polje motivaciono pismo, koje će imati presudnu ulogu u odabiru kandidata_kinja.  Učešće na Političkoj školi je potpuno besplatno. Troškove hrane i osvježenja, kao i smještaja za učesnike_ce pokrivaju organizatori. Troškove puta učesnici_e snose sami. Za sve dodatne informacije obratite nam se putem slijedećih kontakata: +387 33 612 529 ili [email protected].

 

FRIEDRICH-EBERT-STIFTUNG BiH

FORUM LIJEVE INICIJATIVE

Leonardno Pavičić: Marginalizirani progresivizam

Progresivno je suprotno od konzervativnog, a konzervativno suprotno od progresivnog. Progresivistima se smatraju ljudi koji su pristaše sveopćeg društvenog napretka, dok nasuprot njima stoje konzervativci koji će za sebe također reći da žele napredak, no da taj napredak mora ostati u okvirima koje oni postave. Konzervativci u startu postavljaju ograničenja, a pošto je to tako i pošto oni ovim prostorima vladaju već malo više od četvrt vijeka, moram priznati da imam osjećaj da su dobro iskoristili vrijeme svoje vladavine i uspješno marginalizirali progresivizam, a nametnuli svoje „prave okvire“.

 

U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, progresivizam kao ideja/pokret i progres kao posljedica koja proizlazi iz djelovanja progresivista su marginalizirani. Naime, progresivizam, progresivisti, pa i sam progres guraju se pod tepih, jer mi k’o biva u ovom momentu imamo važnijih stvari koje su trenutno od vitalnog nacionalnog interesa. Problem je samo što taj momenat traje čitav moj život, pune 22 godine, te sam shvativši to odlučio na ovaj način govoriti protiv marginalizacije progresivista.

 

U Bosni i Herecegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, i najmanji korak naprijed trebao bi biti okarakteriziran kao najveći, s obzirom na to da naprijed ne idemo. Zašto se onda svako nastojanje bilo kakvog progresivnog djelovanja marginalizira i gura pod tepih? Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan, naime, nacionalnim elitama koje vladaju na ovim prostorima bilo kakav progresivni pogled na svijet i bilo kakvo progresivno djelovanje koje bi nastalo kao posljedica progresivnog pogleda na svijet ne odgovara. Ne odgovara im bilo kakvo spominjanje progresa iz razloga što on predstavlja pogled iz kojeg proizlazi recept protiv konzervatizma, takoreći „otvarač za konzerve“.

 

U prilog tvrdnji da je progresivizam kod nas na marginama ide mnogo toga. Formalni obrazovni sistem Bosne i Hercegovine je sve osim progresivan, zakone o obrazovanju donose konzervativci, kadrove zapošljavaju konzervativci (naravno iz svojih redova), a oni rijetki progresivisti, bili oni profesori, studenti ili pak učenici, su također marginalizirani, kao uostalom i sam progresivizam.

 

Da stvar bude  gora, ni sa neformalnim obrazovanjem, koje inače predstavlja stub progresivizma, nemamo puno bolju sliku. Naime, zaključno sa 2017. godinom, u izvještaju na kojem stoji datum 13.01.2018. stoji da Biblioteka Grada Sarajeva broji 17.134 člana. Ako uzmemo u obzir da Kanton Sarajevo broji 438.443 stanovnika, a da ta ista Biblioteka pokriva gotovo cijeli Kanton, dobijemo sramotan postotak učlanjenih, 3,90%. Uzevši u obzir da u progresivnim društvima biblioteke predstavljaju tzv.resursne centre/izvore kojima se ljudi služe pri formalnom i neformalnom obrazovanju ovi podaci su poražavajući.

 

Ako uzmemo za primjer Ljubljanu i tamošnju „Mestnu knjižnicu“ koja broji 106.276 članova na 277.920 stanovnika Ljubljane, onda dolazimo do postotka koji iznosi 38,23% i koji bi u budućnosti trebao karakterizirati i nas i progresivno društvo koje ćemo stvoriti u Bosni i Hercegovini.

 

Iz mog konkretnog osvrta na neformalno obrazovanje možemo zaključiti da nešto koči progresivizam i drži ga negdje po strani, na marginama. Moj cilj je  demarginalizacija progresivizma i progresivnog mišljenja, moj cilj su reforme obrazovanja, moj cilj je društvo jednakosti, moj cilj je država blagostanja, moj cilj je pravo na rad, moj cilj je socijalna pravda, moj cilj su individualne slobode… I svi ovi ciljevi, kao i tri tačke na kraju prethodne rečenice su progresivni i vrijedni borbe.

 

Progresivizam rađa ideje, a ideje rađaju napredak. Vrijeme progresivizma i progresa kao posljedice zasigurno dolazi, a ja se nadam da je Victor Hugo bio u pravu kada je rekao rekao „Postoji jedna stvar jača od svih oružja na svetu, a to je ideja čije vreme dolazi“.

Dr.sc. Džanan Šejla: Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju , da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.

Izgradnja političkog profila žene kandidatkinje

Nakon seminara u Vitezu, na kojem su učešće uzele predstavnice lijeve političke orijentacije, Forum lijeve inicijative, uz podršku fondacije Friedrich Ebert je nastavio sa edukativnim programom i 24. i 25. marta 2018. godine na Ilidži, ponovo okupio učesnice za rad na temu „Kako do progresivnije politike i veće zastupljenosti žena?”

Cilj edukacije je rad na osnaživanju žena u politici i izgradnja političkog profila žene kandidatkinje.

Učesnice su razgovarale o društvenim  temama koje biraju za svoj politički angažman, zatim o elementima političke komunikacije i porukama koje one šalju građanstvu kroz svoj društveni i politički aktivizam.

Edukatorice i edukatori koji su radili za učesnicama su Biljana Maletin, Marija Srdić i Dragan Močević.

Održan sastanak u sklopu projekta „Kreiranje regionalnih javnih politika“

Prošle sedmice, 15.3.2018. godine u Sarajevu, Forum lijeve inicijative, uz podršku Westminister fondacije iz Velike Britanije, a zajedno sa partnerima Centar modernih veština iz Srbije, Progres institutom iz Makedonije i nevladinom organizacijom iz Crne Gore je održao prvi  sastanak povodom definisanja teme za izradu javnih politika, u sklopu regionalog projekta „Kreiranje regionalnih javnih politika“.

Cilj sastanka je bio određivanje teme i izbora autora za izradu dokumenata u okviru populacione politike. Sastanak je počeo prezentacijom projekta i projektnih aktivnosti planiranih za naredni period, te je otvorena diskusija  o izboru teme koja je od značaja u Bosni i Hercegovini, a istovremeno se tiče oblasti populacione politike, koju će FLI razraditi tokom izrade javne politike. Bitno je istaknuti da je projekat regionalnog karaktera, te da je od velikog značaja da sve organizacije koje su uključene u realizaciju projekta daju doprinos u izradi javnih politika.

Dr.sc. Džanan Šejla: Mi ne pristajemo na „jedan dan„ u godini

Uloge žena u društvu i porodičnoj zajednici od posebnog su interesa za razvoj cjelokupnog društva. Historijski gledano  ove uloge doživljavaju i najveći preobražaj.

Danas se žene  mogu vidjeti i na političkim funkcijama, među liječnicama, sportašima, znanstvenicama i u mnogim drugim zanimanjima što to  ranije nije bio slučaj kroz historiju. Žene danas stvaraju sebi  priliku da spajaju svoje sposobnosti i znanje kako bi ostvarile svoj uspijeh u životu. One mogu birati da li žele brak, djecu, veličinu porodice ili s druge strane samo karijeru.

Nekada im je bilo predodređeno šta moraju, dok danas same mogu odlučivati za sebe.

Iako je evidentan napredak u položaju žena u društvu, one još uvijek ne mogu realizovati sve što žele ostvariti i ne zauzimaju zasluženi položaj u društvu u odnosu na mušku populaciju. To se može pokrijepiti čestim primjerom gdje žene koje postanu majke gube jako puno prihoda dok muškarac koji postane otac ne gubi uopšte svoja finansijska primanja. Nažalost žene još uvijek  nailaze na prepreke  koje ih usporavaju u njihovoj karijeri i položaju u društvu za razliku od muškaraca.

Danas žene obavljaju jako puno  uloga u  porodici i društvu, uloge postaju  sve brojnije  i sve teže uskladive , a istodobno očekivanja o realizaciji tih uloga postaju sve veća.

  • Uloga supruge (bračnog partnera)

Žena preuzima ulogu supruge ulaskom u brak. Brak se definše kao zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene.

Kada je riječ o podjeli uloga između bračnih partnera, autori se slažu s tvrdnjom da žene značajno više vremena provode u obavljanju svakodnevnih poslova vezanih uz održavanje domaćinstva i porodice (Lennon, Rosenfield, 1994; Coltrane, 2000).

Podjela uloga u porodici razlikuje se u gradu i na selu. U gradskim porodicama i muškarac i žena većim dijelom jednako sudjeluju u obavljanju kućanskih poslova. To vrijedi ukoliko je žena zaposlena, u protivnom, nezaposlena žena ima puno slobodnog vremena pa ne traži pomoć  supruga u obavljanju kućanskih poslova. Seoska porodica  ostaje tradicionalna u pogledu podjele uloga. Najstariji muški član je glava porodice i planira poslove, a žene se brinu o spremanju i uređivanju kuće (Stevanović, 2000).

  • Uloga majke

Rađanje djece u braku može se usporediti s granatom koja eksplodira i bračnu zajednicu čini potpuno drugačijom, ali ne nužno boljom, niti nužno lošijom (Stamp, 2003).

Njezina glavna dužnost u ulozi majke postaje odgojna, odnosno dužnost da odgoji dijete kao neovisnu, kritičku, autonomnu i samostalnu ličnost koja će u sebi razviti osnovna načela vrijednosti, Međutim ovo su obaveze i odgovornosti  i majke i oca.

Ženama je doživljaj majčinstva daleko važniji negoli doživljaj očinstva kod muškaraca. Doživljaj majčinstva ima pozitivne, ali istodobno i negativne aspekte. Ono može biti temelj ličnog razvoja, ispunjenja i sreće, ali može biti i izvor depresije, straha, tjeskobe, ograničavanja, podređenosti i ekonomskog tereta (Čudina-Obradović, Obradović, 2003).

Rezultati istraživanja koje je provela Chilman (1980) pokazali su da 67% majki smatra da im je uloga zaposlenika lakša od roditeljske uloge, no istraživanja koja je provela Kapor-Stanulović (1985) pokazala su da većina žena smatra kako nijedna uloga ne može zamijeniti ili nadomjestiti ulogu majčinstva.

Majčinstvo se i dalje smatra najpoželjnijim idealom ženske uloge u društvu (Galić, 2004), no vidljiva je sve veća sklonost mlađih žena da odustanu od majčinstva kao prioritetnog cilja u životu (Galić, Nikodem, 2009).

  • Uloga žene kao  obrazovane osobe

Žene nisu uvijek imale jednake obrazovne prilike poput muškaraca. Dugo razdoblje istorije  nisu uopšte imale pravo na školovanje, ali je primjetno  i tada  bilo njihovo ogromno nastojanje da podučavaju same sebe.

Školovanje djevojaka u Europi u osnovnom obrazovanju započelo je 1880-ih godina, u srednjem obrazovanju 1900-ih, a njihov ulazak na fakultete dogodio se između dva svjetska rata. Fakultetsko  obrazovanje žena omasovljeno je nakon 1950. godine, da bi danas na fakultetima  žene bile brojnije od muškaraca.

„To je, svakako, utjecaj savremenog doba: muškarci žele imati inteligentne družbenice. Država želi majke obučene za rani odgoj djece. Tržište rada treba kvalificirane žene“ (Perrot, 2009, 110)

Stupanj obrazovanja žene utječe na njezin položaj u porodici. Obrazovanije žene odbacuju tradicionalnu ulogu žene kućanice kao jedinu moguću.

Viši stupanj obrazovanja ženi osigurava bolje radno mjesto i veću plaću, što utječe na zadovoljstvo žene, ali i cijele porodice osiguravajući veći financijski doprinos porodici te kvalitetan život njezinih članova.

Viša razina obrazovanja žene utječe i na njezin fertilitet, odnosno na odgađanje rađanja djece na sve kasnije godine života, što dodatno smanjuje izglede za rađanjem većeg broja djece jer je ženino reproduktivno razdoblje skraćeno obrazovanjem (Čipin, 2011).

Statistike u Evropi govore da   je sve više visokoobrazovanih žena. S druge strane  manji je broj žena doktoratkinja , naučnica , te u rukovodstvima visokoškolskih ustanova. Pozicija žena -naučnica u društvu je često marginalizovana i njeni uspjesi imaju slabiji odjek u javnosti u odnosu na muškarce. Naučni radnici (profesori, asistenti…) su mahom muškog pola.

Radna uloga žena

Ukupan rad žene u porodici dijeli se na plaćeni rad izvan porodice (posao) i neplaćeni rad unutar porodice  (briga za članove obitelji, kućanski poslovi).

Svaki od navedenih poslova zahtijeva trud i vrijeme, a veće uključivanje u jedan posao nužno znači smanjenje uključenosti u drugi posao. Utjecaj plaćenog rada izvan kuće na porodicu promatra se unutar dva temeljna modela: model prelijevanja i model zasebnih područja.

Model zasebnih područja odnosi se na porodicu u kojima je muškarac hranitelj te obavlja plaćeni rad izvan kuće, dok je žena kućanica i obavlja sav neplaćeni rad unutar porodice. Prema ovom modelu nema međusobnog utjecaja ili ometanja između ova dva područja rada

Hakim (2000) iznosi kako se obrasci odabira žena u smislu karijere bitno razlikuju od onih u muškaraca.

Ona razlikuje tri modela odabira žena:

kućanski model (engl. home-centered women), koje kao prioritet imaju porodicu,

radno orijentirane žene (engl. work-centered women) ,posao je na prvom mjestu

adaptivne žene (eng. adaptive), žena balansira između porodičnih te poslovnih obveza, odnosno njihovi se prioriteti mijenjaju kroz život.

Ekonomske promjene u većini zemalja svijeta dovode do odbacivanja održivosti modela zasebnih područja jer porodični oblik muškarac – hranitelj, žena – kućanica postaje sve rjeđi, a sve su češće porodice  dvostrukog hranitelja u kojima postoje specifični odnosi porodice  i rada.

Žene se uključuju u tržište rada, no različiti rodni stereotipi i dalje imaju utjecaj na njihov izbor zanimanja što je vidljivo iz podataka o profesionalnoj strukturi stanovništva kroz statistiku ( muška i ženska zanimanja i poslovi )

Zaposlenost pozitivno utječe na zaposlenu udanu ženu jer povećava osjećaj vlastite vrijednosti, gdje žena nije izolovana  te ima osjećaj uklopljenosti u društvene tokove.

Barnett i Hyde (2001), naglašavaju kako zaposlene majke posjeduju resurse koji pozitivno utječu na samo roditeljstvo, kao što su veće zadovoljstvo životom, manji financijski stres, proširenje uloga te bolje strategije rješavanja problema

Podaci istraživanja takođe pokazuju da su zaposlene majke boljega fizičkog i psihičkog zdravlja nego nezaposlene majke (Hoffman, Youngblade, 1999).

Evidentno je da  teret kućanskih poslova i brige o porodici koji je pripadao ženi prije zapošljavanja, ostao je prisutan i nakon zapošljavanja. Ekonomske prednosti koje su rezultat zaposlenosti supruge mogu dovesti do stresa u odnosima i smanjene interakcije te konfliktom supružnika.

Možemo reći da posljedice neravnopravne podjele rada snose prvenstveno žene, ali i muškarci u narušenoj kvaliteti braka i porodičnog života (Topolčić, 2001).

Ženama treba partnerski odnos u svim segmentima društva  i u svim ulogama, odnosima, partnerstvo  koje  se njeguje cijelu godinu, a ne samo „jedan dan“.

Partnerstvo znači da se u porodici ,u društvu , u životu  poslovi, zadaci,obaveze , odgovornosti , ali i uspijesi i pohvale  pravedno dijele između muškarca i žene , i to ne samo prema muškim i ženskim poslovima, nego i prema individualnosti – šta bolje može on, a šta ona.

Djeca koja odrastaju u takvom partnerstvu, imat će takav odnos i kada narastu.

Zato najveća odgovornost je na ŽENAMA. U porodici davati primjer da muškarac i žena imaju jednaku vrijednost te da angažovanost za porodicu i posao ne ovisi o spolu.

I što je najvažije i dječake i djevojčice podjednako animirati za najbolje obrazovanje i za najbolje znanje! 

(bugojno-danas.info)

Ifeta Česir Škoro: Žene stvaraju, ali i mijenjaju svijet

Istorija/historija/povijest je učiteljica života, ona nam govori da za sve što danas žene imaju, da su se same izborile. Izborile su pravo glasa, pravo za obrazovanje, pravo na rad i da za taj rad budu plaćene, pravo da odlučuju o svom tijelu, pravo da biraju svog bračnog partnera, pravo da rađaju ili ne rađaju itd. Žene su izborile i ovu bajnu “KVOTU“ koja je joj je dala mogućnost da učestvuje u političkim procesima. Kvota definiše manje zastupljeni pol, ali se to uvijek misli na žene kako u političkim strankama tako i u društvu općenito. Kvote su ženama dale mogućnost, ali ne i stvarno učešće u politici. Žena „proviri“ kroz kvote u politiku, ali je tamo nema ili je ima veoma malo. Nismo dovršile stvarno učešće žena u politici. Još uvijek žena se vidi kao aktivistica, a manje kao političarka. Za ovakvo stanje odgovorne su političke stranke, te generalno društvo u kojem su prisutni stereotipi o „prirodnim“ rodnim ulogama, koje ženu vide u kućanstu a muškarce na upavljačkim pozicijama.

Mnoga istraživanja govore da su žene spremne za politiku, ali društvo, još uvijek, nije spremno za ženu političarku. Žene u politici su upadljiva manjina. Ni jednoj manjini nije dobro ako je većina ne prihvata i ne daje joj podršku. Dakle, žene su izborile i za ono što imaju i ono što nemaju.

Žene u BiH mnogo toga nemaju. Istina, mnogo toga nemaju i ostali stanovnici naše JEDNE i JEDINE države. Nekad mi se čini da su se žene umorile. NISU. Do ove spoznaje sam došla poslije  dvodnevnog boravke u Vitezu, gdje se okupila grupa izvanrednih socijaldemokratkinja, članica političkih partija lijeve orijentacije, a u organizaciji Foruma lijeve inicijative i Fondacije Friedrich Ebert. Kroz kvalitetnu diskusiju žene su definisale prioritete kojima će se promovirati političarke ljevice (jer mi nismo  samo aktivistice). Kroz razmjenu iskustava došlo se do konkretnih zaključaka koji će uticati na poboljšanje vidljivosti žena na političoj sceni BiH, kako unutar tako i van političkih partija. Važan dio zaključaka je i izrada krovne strategije koja će pomoći ženama da ostvare bolji položaj u politici. Akcenat strategije je na solidarnosti, programima mentorstva, edukacija kao i animiranje političara (muškaraca) da prihvate ženu političarku kao partnerku. Žene i muškarci u politici su partneri koji mogu promjeniti stanje na bolje i nikada nisu, niti trebaju biti konkurencija.

Veće učešće žena u politici donosi ne samo novi aspekt i novi kvalitet u odlučivanje i upravljanje, već vodi ka efikasnijem, funkcionalnijem i organizovanijem društvenom poretku.

Treba težiti da  zastupljenost žena u politici bude  potreba, a ne zakonski imperativ.

Žene stvaraju, ali i mijenjaju svijet. ZNAJU, MOGU, HOĆE!

Posjeta mladih socijaldemokrata iz Crne Gore

Forum lijeve inicijative je danas, 07.3.2018. godine u Međunarodnom Centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo, održao sastanak sa mladim socijaldemokratima iz Crne Gore, Hadžimušović Emirom, Jelić Stefanom, Zverotić Aldanom, Varagić Nebojšom i Marković Mihailom.

Na sastanku se razgovaralo o zajedničkim interesima i problemima sa kojima se suočavaju građani i građanke obje države. Predstavnice Foruma lijeve inicijative su podijelile iskustva o projektima koji  se realizuju u udruženju, kao i iskustva saradnje sa mladim socijaldemokratima kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu.  Pekić Jelena, direktorica Foruma lijeve inicijative je govorila o osnivanju udruženja, a zatim je prezentovala aktivnosti koje FLI realizuje tokom godine, kao i buduće aktvnosti u udruženju.

 Forum lijeve inicijative kao think thank organizacija želi potaknuti na saradnju  i partnerski odnos socijaldemokratima iz regiona.

Planiranje za podršku političarkama

Seminar  na temu „Planiranje za podršku političarkama“ je okupio predstavnice lijevih političkih orijentacija, koje su tokom dvodnevnog rada u imale priliku razgovarati sa predstavnicama i predstavnicima rukovodstva Socijaldemokratske partije BiH i Demokratske fronte, Čengć Irfanom, genaralnim sekretarom  SDP BiH, Bajramović Segmedinom Srnom, potpredsjednicom SDP BiH, Kratina Almom, članica predsjedništva DF-a.

Moderaciju tokom razgovora je vodila Pekić Jelena, direktorica Foruma lijeve inicijative.

Cilj edukacije je rad na osnaživanju žena u politici, bolje pozicioniranje žena na političkoj sceni i poboljšanje izgradnje političkog imidža žene kandidatkinje.

Učesnice su razgovarale o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, sa fokusom na položaj žena u politici, a posebno u partijama lijeve političke orijentacije. Sa edukatoricom i fasilitatoricom Pašić Eminom, radile su na konkretnom definiranju problema za žene u politici, kao i načinu rješavanja tih problema i postavljanju prioriteta za djelovanje žena u politici.

Seminar je održan u Vitezu, od 24. – 25. februara 2018. godine u organizaciji Foruma lijeve inicijative uz podršku fondacije Friedrich Ebert.

Selma Lučkin: Zašto ne danas, jer sutra će biti kasno

Žene i muškarci ne smiju ostati sami u borbi protiv malignog oboljenja, karcinoma. Prema posljednim dostupnim podacima Zavoda za javno zdravstvo u Federaciji BiH, prosječna stopa pojavnosti malignoma u periodu 2004-2014. godine iznosila je kod muškaraca 209,9/100.000, a kod žena 186,9/100.000 stanovnika. Pri tome, važno je naglasiti da je broj novo registriranih malignoma redovito veći kod muškaraca nego kod žena (51,7% naspram 48,3% u 2014. godini). Prosječna dob registriranih oboljelih je 63 godine, i to kod muškaraca 64 godine, a kod žena 62 godinu. Međutim, u ključnim godinama za reproduktivno zdravlje, u dobi od 25-54 godine primjetna je veća stopa obolijevanja žena u odnosu na muškarce.

Naše političko djelovanje i aktivizam mora biti usmjeren da svojim političkim inicijativama pomognemo svim ženama i muškarcima u ostvarivanju njihovih prava u oblasti zdravstva koja moraju biti jednaka i zagarantovana. Jedno od tih prava se odnosi i na dostupnost otrtopedskih pomagala tokom liječenja malignog oboljenja, a gdje spadaju: medicinske perike, rukavice i zavoji za linfoedem. Trenutno u Federaciji BiH pomenuta pomagala se kupuju od strane pacijenata/ica, gdje troškovi za medicinsku periku iznose od 300 do 1.000 KM, a za rukavice do 150 KM. Ovim su naročito pogođene žene tokom liječenja karcionama dojke, gdje je evidentan sve veći porast broja mladih žena do 35 godina oboljelih od raka dojke. Od 1.300 novootkrivenih slučajeva 500 žena izgubi bitku sa životom.

Dijagnoza raka dojke nešto je što oboljela žena, ali i njezina porodica  vrlo teško podnose.  Sama borba sa zloćudnom bolešću koja je često duga i teška, dodatno je otežana fizičkim promjenama koje započinju gubitkom kose zbog kemoterapije ili zračenja, te potrebe nošenja rukavica i zavoja nakon kemoterapije. To direktno utiče na psihičko stanje žene. Ženama je gubitak kose ogroman bol i puno veći od samih zdravstvenih promjena koje se događaju u tijelu. Kosa počinje opadati već nakon nekoliko terapija. Suočena sa strahom i nesigurnošću za budućnost, ženi preostaje da samo nijemo posmatra kako kosa opada u pramenovima i ostaje posvuda, na jastuku, odjeći…

Za tu bol najvažnije je razumijevanje i podrška okoline, naših najbližih prijatelja, saradnika i saradnica, ali i svih onih koji mogu mijenjati regulative i tražiti da država bude podrška ženama i muškarcima oboljelim od malignih oboljenja. Stoga je pokretanje inicijative da zdravstveno osiguranje pokrije troškove ortopedskih pomagala kao što su medicinske perike i rukavice/zavoji jedan od malih koraka za društvo, a veliki za oboljele.

Šejla Džanan: Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju, da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.

dr.sc. Džanan Šejla

Preuzeto sa: http://www.bugojno-danas.info