Sejo Ivković: Moja priča o Frontal Blog Challenge-u

/in /by

Moja priča počinje tako što sam vidio članak lokalnog portala Novikonjic.ba u grupi nevladine organizacije „Volonteri i prijatelji konjičke regije“, u kojoj djelujem. Bio je to poziv za specijalizovanu obuku za blogere, za one koji to žele postati, ali i za one koji žele naučiti nešto više o blogu.

Do tada nisam imao iskustva sa blogom, iako je ta riječ veoma prisutna u našem medijskom prostoru i društvenim mrežama, pa sam odlučio da se prijavim s ciljem usvajanja novih znanja. Nakon sedmicu dana stigao mi je e-mail od organizatora u kojem su potvrdili da sam primljen na obuku uz logističke informacije o održavanju seminara.

Prvi modul ove obuke se održavao na Kozari, te smo uz kvalitetne predavače uvedeni u osnove kreiranja web sadržaja, bloga, strukturu bloga i također smo imali razgovor sa blogerima. Uz predavanja učestvovali smo u radionicama pisanja u kojima smo trebali da implementiramo znanja iz prethodno odrađenih radionica. Nakon toga smo na svoje radove dobili stručna mišljenja predavača, organizatora kao i kolega koji učestvuju na obuci. U periodu između prvog i drugog modula imali smo zadatak i mogućnost da naši tekstovi budu objavljeni na portalu Frontal koji su bili autorski, prevodi tekstova ili intervjui.

Drugi modul ove obuke se održavao na Jahorini, a tema je bila o zaradi i promociji bloga, priređivanju sadržaja, optimizaciji tekstova u skladu sa trendovima i analizi ključnih riječi bloga. Nakon predavanja održana je samostalna radionica u kojoj smo trebali primjeniti znanja i napisati tekst na osnovu istraživanja ključnih riječi i trendova. Naši tekstovi su, kao i nakon prvog modula, dobili mišljenja kolega, predavača ali i prisutnih blogera sa kojim smo razgovarali.

Oba modula su i više nego ispunila moja očekivanja pa sam se kući vratio sa mnogo znanja o brojnim temama koje smo obrađivali i ta znanja koristitim u svom radu. Drago mi je da sam rad svoje nevladine organizacije, gradove i okolinu u kojoj provodim svoje školske dane predstavio u najboljem svjetlu izvan svoje lokalne zajednice.

U konkurenciji od 30 jako kvalitetnih učesnika, zauzeo sam 3. mjesto na ovom takmičenju i možda ono što mi je najveći uspjeh je to da mi je uručena titula Najperspektivnijeg autora ovog takmičenja.

Također moj rad nakon Frontal blog challenge-a ne završava, drago mi je što su lokalni mediji prepoznali moj potencijal, trud i rad te sam zbog toga dobio ponude za rad na istim medijima koje sam prihvatio. Ovom prilikom da se zahvalim predavačima, portalu Frontal i njegovim saradnicima na pruženoj prilici i obuci.

Leonardo Pavičić: Digitalizacija

/in /by

Prema pisanjima nekih portala prva internet vijest poslana je 1984.godine za vrijeme Zimskih olimpijskih igara iz Sarajeva. Ponukan tim pisanjima krenuo sam u jedno malo istraživanje, sa krajnjim ciljem da ustanovim tačnost ili netačnost gore navedene informacije. U ovom momentu, bez obzira na sve mogućnosti interneta, nemoguće je utvrditi pouzdanosti date informacije. Bilo kako bilo, uzet ćemo s rezervom tvrdnju da je ta vijest bila prva koja je poslana u bespuća interneta, pogotovo uzevši u obzir to da je prva internet poruka poslana još 1969. godine nekih 15 godina prije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, ali je definitivno bila među prvima koje su poslane putem interneta.
Internet se naziva još i “mrežom svih mreža” i danas predstavlja gotovo pa osnovnu komunikacijsku osnovu, postepeno svi zaboravljamo na SMS-ove, donekle i na pozive, a alternativu za to nam pruža internet. Ali da li koristimo sve mogućnosti koje nam moderno doba, na čelu sa internetom kao svojom osnovnom značajkom, pruža?
Mislim da ne.
Recimo digitalizacija, ona je nekako ponikla iz interneta. Svjesni smo svi da živimo, manje više, u digitalnom dobu, da se sve oko nas razvija u skladu sa digitalizacijskim trendovima i da sve teži ka digitalizaciji. Napori i resursi koje moderni svijet ulaže u trendove digitalizacije i digitaliziranje kompletnog društva su nemjerljivi. Situacija u Bosni i Hercegovini pomalo je drugačija. Naše bh društvo, pa mogu slobodno reći i ono regionalno, bez obzira bila neka od regionalnih zemalja korak iza ili ispred nas, se po ovom pitanju nalazi na jednoj mrtvoj tačci. Kod nas se pojam “digitalizacija” veže isključivo za prelazak, odnosno za uvođenje digitalne zemaljske televizije (prelazak s analognog na digitalno zemaljsko emitovanje TV signala), te ga se, manje više, ne posmatra u bilo kojem drugom kontekstu.
Svi mi kojima to nalaže struka, kojima to nalažu naše težnje ka modernom životu u kombinaciji sa tokovima modernog življenja, morali bismo se intenzivnije zalagati za digitalizaciju. Ponajprije na digitalizaciju sistema javne uprave (trom, skup i neefikasan), a potom izbornog sistema (trom, skup, neefikasan, neprovjeren, pun prostora za manipulacije). Digitalizacija javne uprave predstavlja osnov za samu reformu javne uprave, a poznato je da se upravo glomaznost javne uprave navodi kao jedan od glavnih kočničara daljeg napretka društva i to iz raznih razloga. Digitalizacija izbornog sistema predstavlja osnov za fer i poštene izbore, provođenjem digitalizacije na adekvatan način unutar izbornog sistema Bosne i Hercegovine mogućnosti manipulacije glasovima bili bi svedeni na minimum, te bi u konačnici nakon što se sprovedu „digitalni izbori“ imali do sada najrealnije rezultate. U oba slučaja kao rezultat bismo dobili povećan stepen životnog zadovoljstva građana, povećan stepen povjerenja u izborni sistem, a samim tim i u organe zakonodavne vlasti, izvršne vlasti, te u slučaju digitalizacije javne uprave veće povjerenje u administraciju i njenu efikasnost.

Na taj način, uspješnom provedbom digitalizacije, za početak unutar ova dva sistema, bismo znatno pospješili i ubrzali procese unutar samog društva, a vrlo vjerovatno bismo ponukali i one koji rukovode nekim drugim sistemima na primjenu novih i bržih rješenja. Implementacija digitalnih rješenja u slučaju gore navedena dva sistema osloboditi će nas birokratije, značajno će umanjiti razne troškove, pospješiti će naš način života, te u konačnici, ako posmatramo samo izborni sistem, ulit će novo povjerenje građanima koji biraju svoje političke predstavnike.
Moramo svakodnevnim radom pokušati objasniti i dokazati da digitalizacija nije nikakav bauk, da će njenim provođenjem ostvariti značajan napredak i poboljšanje kvaliteta življenja, da neće doći do masovnih otpuštanja i izumiranja radnih mjesta i sl. Švedski ambasador Jan Lundin na jednom seminaru o iskustvima nordijskih zemalja u oblasti digitalizacije izjavio je: “Da je postojao strah da će digitalizacija stvoriti veliku nezaposlenost, ali da se desilo suprotno – otvaraju se nova radna mjesta, za koja treba obezbjediti adekvatno obrazovanje, i koja nisu lošija ili dosadnija od dosadašnjih.”
Iz izjave švedskog amabasadora jasno je da ne postoji nikakva bojaznost od digitalizacije za one koji se ne boje budućnosti, promjena, cjeloživotnog učenja i usavršavanja. Iskreno se nadam se da je onih koji se boje sve manje, a u prilog mojim nadama ide i činjenica da svi koji napuštaju naše zemlje svakako prolaze kroz procese prekvalifikacije kako bi mogli adekvatno zadovoljiti moderno europsko tržište rada, pa ako to već rade zašto to ne bi radili i kod kuće, ukoliko se kroz procese stvori pozitivna klima za takvo što!?
Očito je da smo, ukoliko je informacija s početka teksta istinita i ukoliko široko posmatramo stvari, pioniri interneta. Da li je vrijeme da se ponovno intenzivno uključimo u moderne svjetske tokove i smjestimo se na mjesto kojem zapravo pripadamo?

Borba za progresivni svet

/in /by

Tokom poslednjih nedelja prisustvovao sam različitim međunarodnim skupovima i razgovarao sa brojnim koleginicama i kolegama iz socijaldemokratskih stranaka Evrope. Uglavnom su nam teme bile o pitanjima opasnosti koje su se nadvile nad Evropom i predstojećim evropskim izborima. Svi razgovori su se završavali čekanjem rezultata švedskih izbora kao lakmus papira o tome šta nas sve čeka od maja 2019.

Pre neki dan Marine Le Pen je pozvala desne populiste da se “ujedine protiv liberalnog establišmenta na izborima za Evropski parlament”. Bivši Trampov savetnik i ideolog trampizma Stive Benon se viđa sa desnim populistima koje ubeđuje da su migranti njihov najveći problem, a posetio je i naš region. Borba za BREXIT u Britaniji i dalje traje. Italijanski ministar Salvini se viđa sa Orbanom, prave koaliciju i zalažu se za izgradnju “Evrope tvrđave”.

Desni populisti su uspeli da izazove imigracije nametnu kao pitanje nacionalne bezbednosti i ključno pitanje izbornih kampanja u EU. Uspešno ih povezuju sa pitanjima smanjenja socijalnih davanja i ugrožavanjem nacionalnih i kulturnih identiteta. Sve vreme se bave razgradnjom globalnog konsenzusa o rodnoj ravnopravnosti postignutog na Svetskoj konferenciji UN u Pekingu. Sve ovo je gurnulo Evropu u desni diskurs i nametnulo teme u kojima dominiraju strah, rasističke predrasude i sve veća agresivnost prema najranjivijim društvenim grupama i njihovim političkim zagovornicima. Desni populisti se ozbiljno spremaju za evropske izbore nadajući se da bez njih neće biti nove Evropske komisije.

Marševi desničara sa nacističkom ikonografijom, stvaranje paravojnih formacija za „odbranu“ od izbeglica i Roma trebalo bi da zabrinu celokupan progresivni svet. Normalizacija laži političara, post-istine i industrija plasiranih lažnih vesti sluđuju javnost i poručuju joj: liberalna demokratija i institucije ne funkcionišu. Potrebno ih je zameniti čvrstom rukom novog, pravednog, militarizovanog poretka koji će nas vratiti u vreme tradicionalnih društvenih normi. Jača pritisak crkvenog klera na položaj žena kroz zahteve da se iz škola izbace naučna saznanja o polu, rodu, seksualnosti i ženskom pravu na sopstveno telo. Incidenti sa izbeglicama pumpaju se u medijima podstičući atmosferu ugroženosti. U takvoj atmosferi mnogi su spremni da žrtvuju slobodu i demokratiju zarad lažne sigurnosti. Zabrinjavajuća retradicionalizacija koja urušava društveni dijalog, ugrožava žene i sve manjine kršeći osnovna ljudska prava danas je uobičajen način vođenja vladinih politika u mnogim evropskim zemljama.

Iako su Švedske socijaldemokrate postigle relativan uspeh predstoje im teški pregovori. Svuda gde su snage radikalne populističke desnice postale relevantne, socijaldemokate su prisiljene na velike ustupke neoliberalnoj desnici koja bira i može svakog časa naći izgovor za koaliciju sa populistima. Ponavlja se i greška stalnih podela na levom spektru. Pre neki dan je i Yanis Varufahis pozvao na stvaranje “Nove internacionale” što tumačim kao grešku i otpis evropskog S&D pokreta u celosti.

Na Korčulanskoj školi, jednoj od pomenutih prilika, posvetili smo blok budućim evropskim izborima i borbi protiv orbanizacije. Plaši to što za sada nema novih ideja i što će PES i S&D ekipa raditi skoro sve kao prošli put. Novi kontekst zahteva i nove metode pa sam pokušao da lobiram za nove ideje. Ključno pitanje na koje S&D kolege treba da odgovore je kako ustrojiti buduću EU ali i vlastite zemlje unutar nje. Što se tiče reforme EU, mi danas na stolu već imamo Orbanov, kao i predlog predsednika Makrona. Nijedan od njih ne odgovara na pitanja pravednijeg uređenja SVETA u uslovima globalizovanog kapitala i usitnjenog polja rada. Rezultat reforme EU ne može biti ni vraćanje na klasične autokratski vođene nacionalne države, niti pretvaranje Evrope u centralizovanu nad-državu u kojoj konce vuku velike i razvijene zemlje na uštrb zemalja periferije. Neophodno je tražiti progresivni odgovor koji će se baviti izazovima sa kojima se susreće prosečan čovek: ekonomskim, ekološkim, socijalnim, kao i pitanjima ukidanja osnovnih ljudskih prava na: mir, život bez nasilja i straha, normalno plaćeni i socijalno osiguran rad, krov nad glavom, pravo na kvalitetnu hranu i vodu, zdravstvenu zaštitu, znanje i kulturu, privatnost, izbor stila života, informisanost i demokratsko građansko udruživanje. Potrebna nam je EU koja svet vodi svojim primerom, i koja privlačnošću svojih vrednosti i demokratskih institucija privlači birače.

Građenje socijaldemokratske alternative podrazumeva pravljenje različitih vrsta progresivnih koalicija. Nađimo način da se svi progresivni ljudi okupe na istoj strani: S&D, nova levica, zeleni, DIeM, ALDE, američke demokrate, Balkan, sindikati, akademici, kulturni radnici, društveni pokreti, i pokušaju ne da odbrane EU već da kreiraju novu progresivnu EU. Socijaldemokrate na nivou EU treba da naprave listu od maksimalno 5 prioriteta i krenu da grade koalicije svih progresivnih društvenih snaga. Populističku desnicu može da zaustavi samo svakodnevni aktivistički rad progresivnih snaga povezanih jasnom vizijom izgradnje alternativnog pravednijeg društva.

Želeći da na konstruktivan način i na vreme ukažem na smer u kom ja očekujem da se stvari kreću i kao neko ko živi pod vlašću desnih populista, nikako ne bih voleo da se ljudima u čitavoj Evropi desi ovo što mi danas živimo. Pobeda S&D u Švedskoj i očekivana pobeda demokrata u Americi mogu biti inspiracija da se pripreme dobre stvari za sledeće EU izbore. Kao neko ko je oduvek bio za priključenje EU, veoma me zanima kako progresivne snage vide novu ojačanu EU. Važno je da se progresivne snage u Srbiji i regionu ujedine i odmah krenu u akciju. Potražimo zajedničke tačke slaganja. Istaknimo i izgradimo vidljive ljude koji bi taj proces nosili. To je jedina šansa da ne dozvolimo da desničari ponove istoriju prošlog veka. Progresivci, pamet u glavu i krenite sa ujednjenjem već danas.

ZDRAVA PORODICA –TEMELJ OPSTANKA I RAZVOJA DRUŠTVA

/in /by

„Regeneracija čovječanstva mora poći od porodice…

samo bolji čovjek kao osnova čovječanstva može da popravi čovječanstvo“

(Vilhem Štekel)

 

 

Porodica , kao kolijevka čovjeka i čovječanstva , ne samo da je spona između biološkog i društvenog, nego je i osnova na kojoj je ljudsko društvo nastalo i stalno se izgrađuje u neprekidnom međuodnosu s „tom malom primarnom lice u lice okrenutom skupinom“.

Iako spada u red najmanjih grupa,porodica  u sebi ujedinjuje različite strane i oblike ljudskog života.S društvenog stajališta porodica vrši bitnu posredujuću funkciju od koje zavisi društveno-kulturni kontinuitet, stabilnost i opstanak svake društvene zajednice. U porodici kao društvenoj grupi odvijaju se dva značajna procesa : proces prirodne reprodukcije i  proces društveno kulturne reprodukcije . S druge strane , porodica posreduje između dva totaliteta-društva  i ličnosti . S antropološkog , socijalno-psihološkog i društveno kulturnog razvoja ličnosti , porodica  predstavlja nezamjenjivu odgojnu sredinu.

Jednako kao i ljudsko društvo , porodica se razvija: uvijek ista , a uvjek drugačija u pokušaju da odgovori zahtjevima koje pred nju postavljaju određeno vrijeme, prostor i društveni sistem.Ova primarna ljudska skupina postoji otkad i ljudsko društvo , a povezujući čovjekovo biološko i socijalno , razvija se i usavršava  zajedno sa čovjekom i cjelokupnim društvom.

Porodica  je neophodna ne samo djetetu u njegovom razvoju , nego i odraslima i svi pokušaju da ona bude zamjenjena ,odgovarajućim društvenim institucijama ,do sada nisu urodila plodom.Iako je porodica do sada izgubila mnoge ranije obavljane funkcije: i ekonomsku,i socijalnu,i obrazovnu ,i zdravstvenu ,i radnu ,i religijsku ,i dr. ostale su joj i dalje  samo one zadaće i uloge u kojima je zapravo porodica nezamjenjiva. Porodica  današnjeg doba  po svemu sudeći ima svoju suštinu iz koje crpi snagu za svoj opstanak.Tu prvenstveno spada onaj osjećaj pripadanja  porodici /roditeljima, ljubav i poštovanje među članovima porodice,sigurnost i stabilnost , a koje niko drugi na takav način ne može „ugrađivati“ u ličnost djeteta.

Nije lako potpuno objasniti šta je zapravo porodica ,iako nam se na prvi pogled čini da je taj pojam toliko jasan da ga ne treba ni definisati . Moguće je razlikovati dva alternativna pristupa definiranju porodice:

U jednom se porodica  određuje kao biološka grupa koju čine roditelji i maloljetna djeca koji žive u zajedničkom domaćinstvu-tj.najčešće kao nuklearna porodica.

U drugom se porodica definiše kao grupa ljudi čiji su odnosi uređeni  zakonom kao što su ženidba ,udaja i nasljeđivanje ,a precizno članstvo u jednoj porodici varira zavisno od okolnosti.

Prva definicija je tradicionalno primjenjivana među naučnicima koji su se bavili porodicom i porodičnim odgojem,a vezuje se za paradigmu porodice karakterističnu sve do kraja 19.vijeka Druga definicija ,odražava model porodične  organizacije, poimane znatno fleksibilnije, kojom se nastoji staviti pod jedan kišobran sav porodični varijetet nastao od početka 20.vijeka  do danas.

Budući da danas imamo različite pojavne oblike organizovanja i funkcionisanja porodičnih zajednica,tradicionalna definicija porodice se čini nedostatnom ,suženom pa čak i nepravednom .

Oblici ponašanja savremene porodice  su veoma raznoliki i tek treba da predstavljaju široku teritoriju koju treba istražiti .Svima je poznata tendencija udaljavanja iz porodica tradicionalnih funkcija rada, religioznog vjerovanja, njegovanja bolesnih i vaspitanja.Porodica  je takođe postala mobilnija,veća je njena tendencija ka slomu,broj razvoda se mjenja ,mjenja se seksualni moral;sve su to izrazi procesa promjena.

Sve intezivnija istraživanja mentalnog zdravlja porodičnog života svjedoče o važnosti ovog problema.Pomjeranjem akcenta sa usamljene individue na individuu u porodici otkrilo nam je koliko je nepotpuno naše današnje razumjevanje porodične dinamike .Ne postoje dvije porodice koje su iste , kao što ne postoje ni dvije iste individue .Pa ipak, postoje neki oblici porodične dinamike koji su ,kao i kod individualne dinamike ,svojestveni životnom razvoju svih porodica .

Porodica je prvi,a u početku i jedini odgojni faktor.U njoj se rađa novi čovjek i u njoj započinje njegovo formiranje .Porodični odnosi su prvi društveni odnosi u kojima dijete živi i stječe razna iskustva.Tu ono dobiva prve moralne spoznaje ,stječe prva uvjerenja ,tu se formiraju prve navike moralnog ponašanja i djelovanja  i postavljaju se čvrsti temelji buduće ličnosti i karaktera .

Koliko je porodica kvalitetno ispunjavala svoje funkcije reflektovat će se na mladom čovjeku i u njegovom odnosu prema životu i radu jer korjeni neposrednog ponašanja odraslih osoba  potiču još iz iskustva integracije sa određenom porodicom u djetinjstvu, ali ga oblikuju i kasnija porodična iskustva. Porodica pruža ona iskustva  koja čine neku osobu sposobnom da se prilagodi raznim životnim situacijama. Posebno treba naglasiti emocionalne veze i odnose . Dom ispunjen ljubavlju  stvara osjećaj  sigurnosti ,a to je  vrlo važan  preduvjet    za oblikovanje stabilne i razborite ličnosti.

Roditelji u ulozi odgajatelja razvijaju u svoje djece smisao vrijednosti koje im osmišljavaju život i čine ga vrijednim življenja .Ako je čovjek društveno biće ,ako nije sebični egoist ,nego i altruist,ako ima osjećaj za druge i spreman je svoja dobra djela dijeliti s njima,ako ne čini drugima ono što ne želi sebi,nego im čini samo dobra djela,ako svojom slobodom i djelima  ne ograničava i ne ugrožava slobodu drugih –za sve to treba zahvaliti porodici .U porodici se polažu temelji ličnosti i značaja svakog pojedinca.U njoj se uči društveno komuniciranje i izgrađuju stavovi i odnosi prema užoj i široj društvenoj zajednici i svim njezinim vrednotama. Porodica  je životna škola čovjekovog moralnog razvoja .Odnos prema ljudima i životu uopće, prema radu i dužnostima ,materijalnim i duhovnim vrijednostima postupno i neprimjetno se izgrađuje u procesu porodičnog života.

Čuvajmo i njegujmo naše porodice!

Leonardno Pavičić: Marginalizirani progresivizam

/in /by

Progresivno je suprotno od konzervativnog, a konzervativno suprotno od progresivnog. Progresivistima se smatraju ljudi koji su pristaše sveopćeg društvenog napretka, dok nasuprot njima stoje konzervativci koji će za sebe također reći da žele napredak, no da taj napredak mora ostati u okvirima koje oni postave. Konzervativci u startu postavljaju ograničenja, a pošto je to tako i pošto oni ovim prostorima vladaju već malo više od četvrt vijeka, moram priznati da imam osjećaj da su dobro iskoristili vrijeme svoje vladavine i uspješno marginalizirali progresivizam, a nametnuli svoje „prave okvire“.

 

U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, progresivizam kao ideja/pokret i progres kao posljedica koja proizlazi iz djelovanja progresivista su marginalizirani. Naime, progresivizam, progresivisti, pa i sam progres guraju se pod tepih, jer mi k’o biva u ovom momentu imamo važnijih stvari koje su trenutno od vitalnog nacionalnog interesa. Problem je samo što taj momenat traje čitav moj život, pune 22 godine, te sam shvativši to odlučio na ovaj način govoriti protiv marginalizacije progresivista.

 

U Bosni i Herecegovini, zemlji u kojoj živimo vi koji ovo čitate i ja koji sam ovo napisao, i najmanji korak naprijed trebao bi biti okarakteriziran kao najveći, s obzirom na to da naprijed ne idemo. Zašto se onda svako nastojanje bilo kakvog progresivnog djelovanja marginalizira i gura pod tepih? Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan, naime, nacionalnim elitama koje vladaju na ovim prostorima bilo kakav progresivni pogled na svijet i bilo kakvo progresivno djelovanje koje bi nastalo kao posljedica progresivnog pogleda na svijet ne odgovara. Ne odgovara im bilo kakvo spominjanje progresa iz razloga što on predstavlja pogled iz kojeg proizlazi recept protiv konzervatizma, takoreći „otvarač za konzerve“.

 

U prilog tvrdnji da je progresivizam kod nas na marginama ide mnogo toga. Formalni obrazovni sistem Bosne i Hercegovine je sve osim progresivan, zakone o obrazovanju donose konzervativci, kadrove zapošljavaju konzervativci (naravno iz svojih redova), a oni rijetki progresivisti, bili oni profesori, studenti ili pak učenici, su također marginalizirani, kao uostalom i sam progresivizam.

 

Da stvar bude  gora, ni sa neformalnim obrazovanjem, koje inače predstavlja stub progresivizma, nemamo puno bolju sliku. Naime, zaključno sa 2017. godinom, u izvještaju na kojem stoji datum 13.01.2018. stoji da Biblioteka Grada Sarajeva broji 17.134 člana. Ako uzmemo u obzir da Kanton Sarajevo broji 438.443 stanovnika, a da ta ista Biblioteka pokriva gotovo cijeli Kanton, dobijemo sramotan postotak učlanjenih, 3,90%. Uzevši u obzir da u progresivnim društvima biblioteke predstavljaju tzv.resursne centre/izvore kojima se ljudi služe pri formalnom i neformalnom obrazovanju ovi podaci su poražavajući.

 

Ako uzmemo za primjer Ljubljanu i tamošnju „Mestnu knjižnicu“ koja broji 106.276 članova na 277.920 stanovnika Ljubljane, onda dolazimo do postotka koji iznosi 38,23% i koji bi u budućnosti trebao karakterizirati i nas i progresivno društvo koje ćemo stvoriti u Bosni i Hercegovini.

 

Iz mog konkretnog osvrta na neformalno obrazovanje možemo zaključiti da nešto koči progresivizam i drži ga negdje po strani, na marginama. Moj cilj je  demarginalizacija progresivizma i progresivnog mišljenja, moj cilj su reforme obrazovanja, moj cilj je društvo jednakosti, moj cilj je država blagostanja, moj cilj je pravo na rad, moj cilj je socijalna pravda, moj cilj su individualne slobode… I svi ovi ciljevi, kao i tri tačke na kraju prethodne rečenice su progresivni i vrijedni borbe.

 

Progresivizam rađa ideje, a ideje rađaju napredak. Vrijeme progresivizma i progresa kao posljedice zasigurno dolazi, a ja se nadam da je Victor Hugo bio u pravu kada je rekao rekao „Postoji jedna stvar jača od svih oružja na svetu, a to je ideja čije vreme dolazi“.

Dr.sc. Džanan Šejla: Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu

/in /by

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju , da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.

Dr.sc. Džanan Šejla: Mi ne pristajemo na „jedan dan„ u godini

/in /by

Uloge žena u društvu i porodičnoj zajednici od posebnog su interesa za razvoj cjelokupnog društva. Historijski gledano  ove uloge doživljavaju i najveći preobražaj.

Danas se žene  mogu vidjeti i na političkim funkcijama, među liječnicama, sportašima, znanstvenicama i u mnogim drugim zanimanjima što to  ranije nije bio slučaj kroz historiju. Žene danas stvaraju sebi  priliku da spajaju svoje sposobnosti i znanje kako bi ostvarile svoj uspijeh u životu. One mogu birati da li žele brak, djecu, veličinu porodice ili s druge strane samo karijeru.

Nekada im je bilo predodređeno šta moraju, dok danas same mogu odlučivati za sebe.

Iako je evidentan napredak u položaju žena u društvu, one još uvijek ne mogu realizovati sve što žele ostvariti i ne zauzimaju zasluženi položaj u društvu u odnosu na mušku populaciju. To se može pokrijepiti čestim primjerom gdje žene koje postanu majke gube jako puno prihoda dok muškarac koji postane otac ne gubi uopšte svoja finansijska primanja. Nažalost žene još uvijek  nailaze na prepreke  koje ih usporavaju u njihovoj karijeri i položaju u društvu za razliku od muškaraca.

Danas žene obavljaju jako puno  uloga u  porodici i društvu, uloge postaju  sve brojnije  i sve teže uskladive , a istodobno očekivanja o realizaciji tih uloga postaju sve veća.

  • Uloga supruge (bračnog partnera)

Žena preuzima ulogu supruge ulaskom u brak. Brak se definše kao zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene.

Kada je riječ o podjeli uloga između bračnih partnera, autori se slažu s tvrdnjom da žene značajno više vremena provode u obavljanju svakodnevnih poslova vezanih uz održavanje domaćinstva i porodice (Lennon, Rosenfield, 1994; Coltrane, 2000).

Podjela uloga u porodici razlikuje se u gradu i na selu. U gradskim porodicama i muškarac i žena većim dijelom jednako sudjeluju u obavljanju kućanskih poslova. To vrijedi ukoliko je žena zaposlena, u protivnom, nezaposlena žena ima puno slobodnog vremena pa ne traži pomoć  supruga u obavljanju kućanskih poslova. Seoska porodica  ostaje tradicionalna u pogledu podjele uloga. Najstariji muški član je glava porodice i planira poslove, a žene se brinu o spremanju i uređivanju kuće (Stevanović, 2000).

  • Uloga majke

Rađanje djece u braku može se usporediti s granatom koja eksplodira i bračnu zajednicu čini potpuno drugačijom, ali ne nužno boljom, niti nužno lošijom (Stamp, 2003).

Njezina glavna dužnost u ulozi majke postaje odgojna, odnosno dužnost da odgoji dijete kao neovisnu, kritičku, autonomnu i samostalnu ličnost koja će u sebi razviti osnovna načela vrijednosti, Međutim ovo su obaveze i odgovornosti  i majke i oca.

Ženama je doživljaj majčinstva daleko važniji negoli doživljaj očinstva kod muškaraca. Doživljaj majčinstva ima pozitivne, ali istodobno i negativne aspekte. Ono može biti temelj ličnog razvoja, ispunjenja i sreće, ali može biti i izvor depresije, straha, tjeskobe, ograničavanja, podređenosti i ekonomskog tereta (Čudina-Obradović, Obradović, 2003).

Rezultati istraživanja koje je provela Chilman (1980) pokazali su da 67% majki smatra da im je uloga zaposlenika lakša od roditeljske uloge, no istraživanja koja je provela Kapor-Stanulović (1985) pokazala su da većina žena smatra kako nijedna uloga ne može zamijeniti ili nadomjestiti ulogu majčinstva.

Majčinstvo se i dalje smatra najpoželjnijim idealom ženske uloge u društvu (Galić, 2004), no vidljiva je sve veća sklonost mlađih žena da odustanu od majčinstva kao prioritetnog cilja u životu (Galić, Nikodem, 2009).

  • Uloga žene kao  obrazovane osobe

Žene nisu uvijek imale jednake obrazovne prilike poput muškaraca. Dugo razdoblje istorije  nisu uopšte imale pravo na školovanje, ali je primjetno  i tada  bilo njihovo ogromno nastojanje da podučavaju same sebe.

Školovanje djevojaka u Europi u osnovnom obrazovanju započelo je 1880-ih godina, u srednjem obrazovanju 1900-ih, a njihov ulazak na fakultete dogodio se između dva svjetska rata. Fakultetsko  obrazovanje žena omasovljeno je nakon 1950. godine, da bi danas na fakultetima  žene bile brojnije od muškaraca.

„To je, svakako, utjecaj savremenog doba: muškarci žele imati inteligentne družbenice. Država želi majke obučene za rani odgoj djece. Tržište rada treba kvalificirane žene“ (Perrot, 2009, 110)

Stupanj obrazovanja žene utječe na njezin položaj u porodici. Obrazovanije žene odbacuju tradicionalnu ulogu žene kućanice kao jedinu moguću.

Viši stupanj obrazovanja ženi osigurava bolje radno mjesto i veću plaću, što utječe na zadovoljstvo žene, ali i cijele porodice osiguravajući veći financijski doprinos porodici te kvalitetan život njezinih članova.

Viša razina obrazovanja žene utječe i na njezin fertilitet, odnosno na odgađanje rađanja djece na sve kasnije godine života, što dodatno smanjuje izglede za rađanjem većeg broja djece jer je ženino reproduktivno razdoblje skraćeno obrazovanjem (Čipin, 2011).

Statistike u Evropi govore da   je sve više visokoobrazovanih žena. S druge strane  manji je broj žena doktoratkinja , naučnica , te u rukovodstvima visokoškolskih ustanova. Pozicija žena -naučnica u društvu je često marginalizovana i njeni uspjesi imaju slabiji odjek u javnosti u odnosu na muškarce. Naučni radnici (profesori, asistenti…) su mahom muškog pola.

Radna uloga žena

Ukupan rad žene u porodici dijeli se na plaćeni rad izvan porodice (posao) i neplaćeni rad unutar porodice  (briga za članove obitelji, kućanski poslovi).

Svaki od navedenih poslova zahtijeva trud i vrijeme, a veće uključivanje u jedan posao nužno znači smanjenje uključenosti u drugi posao. Utjecaj plaćenog rada izvan kuće na porodicu promatra se unutar dva temeljna modela: model prelijevanja i model zasebnih područja.

Model zasebnih područja odnosi se na porodicu u kojima je muškarac hranitelj te obavlja plaćeni rad izvan kuće, dok je žena kućanica i obavlja sav neplaćeni rad unutar porodice. Prema ovom modelu nema međusobnog utjecaja ili ometanja između ova dva područja rada

Hakim (2000) iznosi kako se obrasci odabira žena u smislu karijere bitno razlikuju od onih u muškaraca.

Ona razlikuje tri modela odabira žena:

kućanski model (engl. home-centered women), koje kao prioritet imaju porodicu,

radno orijentirane žene (engl. work-centered women) ,posao je na prvom mjestu

adaptivne žene (eng. adaptive), žena balansira između porodičnih te poslovnih obveza, odnosno njihovi se prioriteti mijenjaju kroz život.

Ekonomske promjene u većini zemalja svijeta dovode do odbacivanja održivosti modela zasebnih područja jer porodični oblik muškarac – hranitelj, žena – kućanica postaje sve rjeđi, a sve su češće porodice  dvostrukog hranitelja u kojima postoje specifični odnosi porodice  i rada.

Žene se uključuju u tržište rada, no različiti rodni stereotipi i dalje imaju utjecaj na njihov izbor zanimanja što je vidljivo iz podataka o profesionalnoj strukturi stanovništva kroz statistiku ( muška i ženska zanimanja i poslovi )

Zaposlenost pozitivno utječe na zaposlenu udanu ženu jer povećava osjećaj vlastite vrijednosti, gdje žena nije izolovana  te ima osjećaj uklopljenosti u društvene tokove.

Barnett i Hyde (2001), naglašavaju kako zaposlene majke posjeduju resurse koji pozitivno utječu na samo roditeljstvo, kao što su veće zadovoljstvo životom, manji financijski stres, proširenje uloga te bolje strategije rješavanja problema

Podaci istraživanja takođe pokazuju da su zaposlene majke boljega fizičkog i psihičkog zdravlja nego nezaposlene majke (Hoffman, Youngblade, 1999).

Evidentno je da  teret kućanskih poslova i brige o porodici koji je pripadao ženi prije zapošljavanja, ostao je prisutan i nakon zapošljavanja. Ekonomske prednosti koje su rezultat zaposlenosti supruge mogu dovesti do stresa u odnosima i smanjene interakcije te konfliktom supružnika.

Možemo reći da posljedice neravnopravne podjele rada snose prvenstveno žene, ali i muškarci u narušenoj kvaliteti braka i porodičnog života (Topolčić, 2001).

Ženama treba partnerski odnos u svim segmentima društva  i u svim ulogama, odnosima, partnerstvo  koje  se njeguje cijelu godinu, a ne samo „jedan dan“.

Partnerstvo znači da se u porodici ,u društvu , u životu  poslovi, zadaci,obaveze , odgovornosti , ali i uspijesi i pohvale  pravedno dijele između muškarca i žene , i to ne samo prema muškim i ženskim poslovima, nego i prema individualnosti – šta bolje može on, a šta ona.

Djeca koja odrastaju u takvom partnerstvu, imat će takav odnos i kada narastu.

Zato najveća odgovornost je na ŽENAMA. U porodici davati primjer da muškarac i žena imaju jednaku vrijednost te da angažovanost za porodicu i posao ne ovisi o spolu.

I što je najvažije i dječake i djevojčice podjednako animirati za najbolje obrazovanje i za najbolje znanje! 

(bugojno-danas.info)

Ifeta Česir Škoro: Žene stvaraju, ali i mijenjaju svijet

/in /by

Istorija/historija/povijest je učiteljica života, ona nam govori da za sve što danas žene imaju, da su se same izborile. Izborile su pravo glasa, pravo za obrazovanje, pravo na rad i da za taj rad budu plaćene, pravo da odlučuju o svom tijelu, pravo da biraju svog bračnog partnera, pravo da rađaju ili ne rađaju itd. Žene su izborile i ovu bajnu “KVOTU“ koja je joj je dala mogućnost da učestvuje u političkim procesima. Kvota definiše manje zastupljeni pol, ali se to uvijek misli na žene kako u političkim strankama tako i u društvu općenito. Kvote su ženama dale mogućnost, ali ne i stvarno učešće u politici. Žena „proviri“ kroz kvote u politiku, ali je tamo nema ili je ima veoma malo. Nismo dovršile stvarno učešće žena u politici. Još uvijek žena se vidi kao aktivistica, a manje kao političarka. Za ovakvo stanje odgovorne su političke stranke, te generalno društvo u kojem su prisutni stereotipi o „prirodnim“ rodnim ulogama, koje ženu vide u kućanstu a muškarce na upavljačkim pozicijama.

Mnoga istraživanja govore da su žene spremne za politiku, ali društvo, još uvijek, nije spremno za ženu političarku. Žene u politici su upadljiva manjina. Ni jednoj manjini nije dobro ako je većina ne prihvata i ne daje joj podršku. Dakle, žene su izborile i za ono što imaju i ono što nemaju.

Žene u BiH mnogo toga nemaju. Istina, mnogo toga nemaju i ostali stanovnici naše JEDNE i JEDINE države. Nekad mi se čini da su se žene umorile. NISU. Do ove spoznaje sam došla poslije  dvodnevnog boravke u Vitezu, gdje se okupila grupa izvanrednih socijaldemokratkinja, članica političkih partija lijeve orijentacije, a u organizaciji Foruma lijeve inicijative i Fondacije Friedrich Ebert. Kroz kvalitetnu diskusiju žene su definisale prioritete kojima će se promovirati političarke ljevice (jer mi nismo  samo aktivistice). Kroz razmjenu iskustava došlo se do konkretnih zaključaka koji će uticati na poboljšanje vidljivosti žena na političoj sceni BiH, kako unutar tako i van političkih partija. Važan dio zaključaka je i izrada krovne strategije koja će pomoći ženama da ostvare bolji položaj u politici. Akcenat strategije je na solidarnosti, programima mentorstva, edukacija kao i animiranje političara (muškaraca) da prihvate ženu političarku kao partnerku. Žene i muškarci u politici su partneri koji mogu promjeniti stanje na bolje i nikada nisu, niti trebaju biti konkurencija.

Veće učešće žena u politici donosi ne samo novi aspekt i novi kvalitet u odlučivanje i upravljanje, već vodi ka efikasnijem, funkcionalnijem i organizovanijem društvenom poretku.

Treba težiti da  zastupljenost žena u politici bude  potreba, a ne zakonski imperativ.

Žene stvaraju, ali i mijenjaju svijet. ZNAJU, MOGU, HOĆE!

Selma Lučkin: Zašto ne danas, jer sutra će biti kasno

/in /by

Žene i muškarci ne smiju ostati sami u borbi protiv malignog oboljenja, karcinoma. Prema posljednim dostupnim podacima Zavoda za javno zdravstvo u Federaciji BiH, prosječna stopa pojavnosti malignoma u periodu 2004-2014. godine iznosila je kod muškaraca 209,9/100.000, a kod žena 186,9/100.000 stanovnika. Pri tome, važno je naglasiti da je broj novo registriranih malignoma redovito veći kod muškaraca nego kod žena (51,7% naspram 48,3% u 2014. godini). Prosječna dob registriranih oboljelih je 63 godine, i to kod muškaraca 64 godine, a kod žena 62 godinu. Međutim, u ključnim godinama za reproduktivno zdravlje, u dobi od 25-54 godine primjetna je veća stopa obolijevanja žena u odnosu na muškarce.

Naše političko djelovanje i aktivizam mora biti usmjeren da svojim političkim inicijativama pomognemo svim ženama i muškarcima u ostvarivanju njihovih prava u oblasti zdravstva koja moraju biti jednaka i zagarantovana. Jedno od tih prava se odnosi i na dostupnost otrtopedskih pomagala tokom liječenja malignog oboljenja, a gdje spadaju: medicinske perike, rukavice i zavoji za linfoedem. Trenutno u Federaciji BiH pomenuta pomagala se kupuju od strane pacijenata/ica, gdje troškovi za medicinsku periku iznose od 300 do 1.000 KM, a za rukavice do 150 KM. Ovim su naročito pogođene žene tokom liječenja karcionama dojke, gdje je evidentan sve veći porast broja mladih žena do 35 godina oboljelih od raka dojke. Od 1.300 novootkrivenih slučajeva 500 žena izgubi bitku sa životom.

Dijagnoza raka dojke nešto je što oboljela žena, ali i njezina porodica  vrlo teško podnose.  Sama borba sa zloćudnom bolešću koja je često duga i teška, dodatno je otežana fizičkim promjenama koje započinju gubitkom kose zbog kemoterapije ili zračenja, te potrebe nošenja rukavica i zavoja nakon kemoterapije. To direktno utiče na psihičko stanje žene. Ženama je gubitak kose ogroman bol i puno veći od samih zdravstvenih promjena koje se događaju u tijelu. Kosa počinje opadati već nakon nekoliko terapija. Suočena sa strahom i nesigurnošću za budućnost, ženi preostaje da samo nijemo posmatra kako kosa opada u pramenovima i ostaje posvuda, na jastuku, odjeći…

Za tu bol najvažnije je razumijevanje i podrška okoline, naših najbližih prijatelja, saradnika i saradnica, ali i svih onih koji mogu mijenjati regulative i tražiti da država bude podrška ženama i muškarcima oboljelim od malignih oboljenja. Stoga je pokretanje inicijative da zdravstveno osiguranje pokrije troškove ortopedskih pomagala kao što su medicinske perike i rukavice/zavoji jedan od malih koraka za društvo, a veliki za oboljele.

Šejla Džanan: Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu

/in /by

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju, da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.

dr.sc. Džanan Šejla

Preuzeto sa: http://www.bugojno-danas.info

Ajša Udovčić: Oprez, dolazim da sumnjam!

/in /by

Na fakultetu su me naučili da izvjesnog čika Karla Marksa zovem Gospodin Marks, ali da i uz sve titule koje mu dodijelim, apsolutno sumnjam u sve njegove riječi. U tom istom, najmanjem i najprogresivnijem fakultetu Istočne Obale Sjedinjenih Američkih Država, stasat će sva moja propitkivanja, sumnje, odgovori, nagovori, razočarenja i oduševljenja.

Međutim, priča počinje malo ranije.

Rođena sam u julu 1995. godine i tako postala dijelom možda i najneobičnije generacije u Bosni i Hercegovini – djece Daytona. Sve slijedeće što se desilo toj mojoj zlosretnoj generaciji je nama, ili bar meni, bilo potpuno normalno. Naravno da država ima tri predsjednika. Naravno da je 50% stanovništva nezaposleno. Naravno da se penzijom ne mogu kupiti hljeb i pašteta dnevno, a kamo li platiti lijekovi i računi. Nije nam data prilika da znamo bolje.

Moja priča je o prilikama. Otkud ja u Americi, otkud ja na blogu FLI-a, i kakve veze sa svim tim ima Gospodin Marks?  Puno rada, lutrije, sumnja na svakom koraku i lov na prilike u magli korupcije ove klimave države.

Moj život su apsolutno krojile (ne)prilike u Bosni i Hercegovini. Sa proptikivanjem i sumnjama u obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, našla sam Koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru. Sa sumnjama u načine rada vlasti u Bosni i Hercegovini, odlučila sam da studiram politiku. Sa razumijevanjem uloge novca i budžetskim manipulacijama u Bosni i Hercegovini, odlučila sam da studiram ekonomiju. Shvativši koliko malo ova dva entiteta, distrikt, kantoni, općine i gradovi ulažu u umjetnike, počela sam se baviti kulturom. Poslije nesretnih poplava iz 2014., odučila sam da napišem diplomski rad na temu analize rizika poplava, jer sam konačno shvatila da baš i nije normalno da se sredstva iz budžeta  namijenjena ekstremnim nepogodama potroše sedam dana prije nepogode, i da niko nikad ne odgovara za ovaj propust. I tačno ovako kako sam opisala, stigla sam i do Foruma lijeve inicijative. U socijaldemokratskim vrijednostima i solidarnosti se ogleda rješenje apsurdne političke situacije u Bosni i Hercegovini. Na svojoj završnoj godini fakulteta odlučila sam raditi praksu u Forumu Lijeve Inicijative, možda i jedinom mjestu u Bosni i Hercegovini gdje politička orijentacija nije uslovljena stranačkom pripadnošću, i gdje je apsolutni prioritet razvoj zdravog društva.

Opet, ja nisam postala ljevičar svojim izborom. Kao i mnoge druge stvari, i ovo mi je bilo nametnuto neprilikama u Bosni i Hercegovini. Srećom, nisu me privukle vladajuće koalicije i stolica u državnoj instituciji, nego ljudski, iskreni, obrazovni pristup problemu. Od prvog dana u Forumu Lijeve Inicijative prepoznala sam takav način rada i zainteresovanost za upravo ove, stvarne ljudske probleme malih plata i penzija, velikih zaduženja, puno rada, malo posla, nedostupnost prilika, i previše otimanja. Zato sam i spomenula Gospodina Marksa u cijeloj priči. Kaže poštovani Gospodin Marks: „Ako prilike čine čovjeka, onda valja prilike učiniti ljudskima“, a to je upravo ono čemu se nadam da ću doprinijeti u ovoj vrlo crvenoj organizaciji, i ono što ću nadam se raditi, kad se u Junu jednom zauvijek vratim iz one tamo, vrlo necrvene Amerike. Oprez, dolazim da sumnjam!

Mujo Muratović: Aerozagađenje kao jedan od ključnih izazova

/in /by

Jedan od većih izazova sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, ali i konkretno općina Živinice jeste problem zagađenja zraka. Opće stanje kvaliteta zraka u Federaciji BiH je izuzetno nepovoljno. Takvo stanje naročito negativno utiče na zdravlje građana jer dugoročna izloženost povišenim koncentracijama lebdećih čestica izaziva i dugotrajne zdravstvene posljedice.

U Tuzli su prekoračene granične vrijednosti koncentracije sumpordioksida, dok mjerenja stanice za praćenje kvaliteta zraka u Živinicama pokazuju slično opterećnje lebdećim česticama.

Svjetska zdravstvena organizacija zagađenost prepoznaje kao vodeći uzrok smrti, a po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, BiH zauzima peto mjesto po smrtnosti od posljedica zagađenja.

Zagađenje zraka uzrokuje čitav niz bolesti, kao što su kardiovaskularne bolesti, moždani udar, hronične opstruktivne bolesti pluća, rak pluća i povećanje rizika za akutne respiratorne infekcije. Zagađenjem zraka direktno je ugroženo oko 350 hiljada ljudi iz općina Živinice, Lukavac i Tuzla. Liječenje oboljelih građana od karcinoma pluća i respiratornog trakta košta mnogo više od ukupne dobiti svih zagađivača.

Pitanje zagađenja zraka je od izuzetnog značaja jer ima velike posljedice na zdravlje ljudi, a posebno djece na pomenutom području, dok troškovi liječenja oboljelih imaju negativan uticaj na ukupan bilans i razvoj ovih lokalnih zajednica. U ovakvoj situaciji neophodno je sprovođenje niza mjera, u cilju suočavanja sa ovim značajnim ekološkim problemom, koji ima velike posljedice po život i zdravlje ljudi.

Problem aerozagađenja je posebno izražen u zimskim mjesecima jer se velikim zagađivačim pridruže i desetine hiljada individualnih ložista na čvrsta goriva, najčešće ugalj.

Jedan od načina da se to dodatno zagađenje ublaži jeste toplifikacija Živinica iz termoelektrane Tuzla i proširenje toplotnog konzuma u Tuzli i Lukavcu, kao i subvencije domaćinstvima koja vrše nabavku kotlova na ekološki prihvatljiva goriva – pelet i plin, te subvencije za projekte energetske efikasnosti, odnosno utopljavanja kolektivnih i individualnih stambenih objekata.