Archive for category: Blog

Činjenica je da se naša država još uvijek neuspješno bori s posljedicama svoje konfliktne historije, pri čemu je društvena grupa koja u tim historijskim događajima nije ni učestvovala najviše pogođena, a često i marginalizirana. Riječ je, naravno, o mladima. Oni se suočavaju sa nizom problema za koje su velikim dijelom odgovorne naše državne institucije. Na svim nivoima vlasti nedostaje programski i strateški pristup podrške poboljšanju položaja mladih u Bosni i Hercegovini. Ništa bolje nego u ostatku BiH nije ni u Velikoj Kladuši, općini koja prema popisu stanovništva iz 2013. godine ima gotovo najmlađe stanovništvo u državi.

U našem gradu postoji jedna neraskidiva sastavnica, a to je mladi i problemi. Činjenica je da su ne samo zanemareni, nego i marginalizirani, te prepušteni sami sebi i kao takvi podložni kulturnom sadržaju koji im se nameće. Ako se iole organiziraju oko nečeg, primorani su da moljakaju privatne firme za finansiranje, za prostor, itd. U čitavom gradu ne postoji adekvatan prostor za mlade, mjesto gdje bi se oni okupljali, radili i razvijali. Na pitanje šta je sa Centrom za kulturu, zašto čekamo deset godina na taj prostor, koji bi mogao biti i omladinski, jedini odgovor je da nema sredstava za njegov završetak iako se svake godine troše stotine hiljada konvertibilnih maraka na nepravedno visoke beneficije i komfor općinskih dužnosnika i vijećnika.

„Mladi su naša budućnost“, ,,Na mlađima svijet ostaje“ ili „U mlade treba ulagati“ su dobro poznate fraze, pogotovo u izbornim godinama. Toliko smo se toga naslušali da to graniči sa ironijom. No, kakva je istinska slika mladosti danas? U zajednici gdje vlada politički haos, ekonomska kriza, zamrla privreda te urušenih moralnih i obrazovnih vrijednosti, mladi ne vide budućnost. Prema studiji koju je uradio UNDP, 62% mladih u BiH žele napustiti zemlju bar privremeno – ako im se ukaže prilika (studija se može pronaći na stanici www.undp.ba). Po zadnjem istraživanju jed(i)ne omladinske organizacije u Velikoj Kladuši na uzorku od 1.291 učenika na području naše općine čak njih 67% nakon završene srednje škole planira odlazak jer ne vide perspektivu u Velikoj Kladuši. Većina mladih vidi alternativu u odlasku u inostranstvo, trbuhom za kruhom, što je u potpunosti rezultat racionalnog procjenjivanja o postojećim mogućnostima i perspektivama. Stopa nezaposlenosti među mlađim uzrastima od 16 do 30 godina jeste preko 50%. Stoga ne čudi da žele napustili našu općinu zbog privremenog rada, udaje/ženidbe ili trajnog nastanjivanja u drugoj zemlji. Mnogi od njih su već preuzeli konkretne korake u tom pravcu.

Šta radi lokalna uprava po pitanju toga? Jednostavno, ništa. Niko nema želju niti motiv da vodi brigu o mladima, prioritet su stranački interesi i rješavanje problema koje oni, na lokalnom nivou, ne mogu riješiti. Prava pitanja koje mladi (i njihovi roditelji) trebaju postaviti izabranim predstavnicima jesu: Zašto Velika Kladuša nema Strategiju prema mladima? Zašto Velika Kladuša nema službenika za mlade? Zašto komsija za mlade pri Općinskom vijeću ne vodi brigu i ne sprovodi zahtjeve mladih? Sve to ukazuje da lokalna vlast nije ozbiljno shvatila socijalne i ekonomske probleme mladih u Velikoj Kladuši i da su ispred potrebna i problema mladih nalazi isključivo briga kako povećati plate i naknade, te kako zaposliti svog istomišljenika, sina, kćerku, rođaka i na taj način osigurati sebi i naredni mandat.

Sistematska (ne)briga o mladima

Iako postoje entitetski zakoni koji obavezuju vlasti da podržavaju mlade usvajajući i primjenjujući strateške dokumente, tek 43% općina u BiH ima jednu takvu strategiju prema mladima. Velika Kladuša je imala Strategiju prema mladima u periodu od 2010-2014, upitno je u kojoj mjeri je implementirana, a već četiri godine nema riječi o novoj. 62% općina ima službenika koji se bavi pitanjima mladih, s tim da oblast „mladi“ u većini slučajeva ne doseže ni 20% njihovog radnog vremena jer se bave i drugim poslovima. Nažalost, Velika Kladuša nema službenika ili službenicu za mlade i to dodatno otežava stvaranje institucionalnog puta za suradnju između lokalne uprave i građana, odnosno mladih Velike Kladuše. Također, 81% općina ima komisiju za mlade u sastavu vijeća/skupštine, ali Komisija za mlade Općinskog vijeća Velika Kladuša kao i 49% ostalih općina komisija za mlade nije funkcionalna. Djelokrug rada Komisije za mlade Općinskog vijeća Velika Kladuša je predlaganje programa kreativnog angažiranja mladih u oblasti kulture, sporta i drugih aktivnosti, organizacija seminare radi edukacije mladih, razmatranje inicijative mladih i predlaganje Općinskom vijeću, praćenje stanje i pojave u životu i radu mladih i predlaganje Općinskom vijeću programe i mjere za djelovanje Općinskog organa uprave i nadležnih službi u ovoj oblasti, briga o ostvarivanju prava djece i mladih, itd. Članovi Komisije za mlade Općinskog vijeća, po svemu sudeći, ostat će na svojim funkcijama i narednih nekoliko godina primati naknade za ovaj (ne)posao, te ostaviti rezultat iza sebe koji govori da 67% mladih želi napustiti Veliku Kladušu. Grant za projekte i mlade u 2018. godini iznosi deset hiljada konvertibilnih maraka. Sredstva iz ovog granta trošila su se uglavnom netransparentno, bez javnog poziva za dodjelu Grant sredstava i služio je često kao produžetak budžetske rezerve, a da mlade osobe ovaj (njihov) novac nisu ni vidijeli. Primjerice, iz ovog granta je prije četiri godine finansiran prijem ambasadora Republike Turske, kao i projekti nevladine organizacije Evropski pokret koji nisu bili usmjereni na rješavanje problema mladih. Navedeni podaci svjedoče da je odnos prema mladima u našoj zajednici zaista na poražavajućem nivou i da se u narednom periodu trebaju poduzeti konkretne aktivnosti za rješavanja navedenih problema sa kojima se mladi u Bosni i Hercegovini suočavaju.

Teorija kaže da je mladost značajan period ljudskog života, ako ne i najvažniji, iz perspektive postavljanja temelja profesionalne karijere. Tokom ovog perioda, mladi formulišu svoje težnje i životne ciljeve, traže i pronalaze svoje uloge i odgovornosti u društvu i kreću ka ekonomskoj nezavisnosti. Ovo takođe znači da je mladost period socijalne i psihološke tranzicije, u kojoj su mladi pozvani da donesu važne odluke i izbore koji značajno utiču na tok njihovih života. Kvalitet života mladih u velikoj mjeri zavisi od toga koliko im je uspješna tranzicija od škole do posla. Neuspjeh da se dođe do odgovarajućeg posla nakon škole može imati ozbiljani trajan uticaj na profesionalni kapacitet i vještine mladih diplomaca, kao i na njihove prihode. Strategija za mlade Općine Velika Kladuša trebala bi da utvrđuje jasno i dugoročno opredjeljenje u stvaranju obrazovnih, socijalnih, kulturnih, materijalnih, političkih i drugih uslova za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno, potpuno i odgovorno sudjelovanje u društvenoj zajednici. Strategijom za mlade lokalna uprava jasno i nedvosmisleno pitanja mladih i omladinske politike stavlja na listu prioriteta unutar institucija lokalne uprave i u transparentno definisanoj saradnji sa nevladinim organizacijama da zajedničkim djelovanjem doprinesu koherentnosti razvoja omladinske politike lokalne uprave. Uspjeh ili neuspjeh u adolescentskom i mladalačkom životnom dobu izuzetno su važni. Zato je ulaganje u dobrobit mladih od suštinske važnosti. Ciljevi donošenja Strategije trebaju da podrazumijevaju: stvaranje i provođenje politika prema mladima u Velikoj Kladuši, kroz višesektorski pristup i uzimajući u obzir potrebe, zahtjeve i interese mladih. Takođe, uspostavljanje kriterija u skladu sa europskim načelima u radu javnih uprava kod provođenje politika prema mladima, utvrđivanje i definiranje mjera i preporuka za rad s mladima i omladinskim aktivnostima. Jedan od ciljeva je i jačanje sudjelovanja i uključenja mladih i njihovog informiranja na svim nivoima odlučivanja putem uređenih mehanizama sudjelovanja, jačanje volonterizma među mladima, te njihovog dobrovoljnog angažmana u aktivnostima po pitanju mladih, provođenje načela nediskriminacije, solidarnosti i etičnosti u svim aktivnostima koje se tiču pitanja mladih, te jačanje ljudskih, tehničkih i administrativnih kapaciteta omladinskih udruženja.

Evropska povelja o učešću mladih u životu na općinskom i regionalnom nivou ( – Povelja uključena u Rezoluciju 237 Stalne konferencije predstavnika lokalnih i regionalnih vlasti u Evropi, usvojena 19. marta 1992. godine) definira da se učešće mladih ljudi u životu na općinskom i/ili regionalnom nivou treba nalaziti unutar okvira sveopće politike zasnovane na koherentnoj međuovisnosti sektorske politike, te obavezuje vlasti na lokalnom i regionalnom nivou, da poštuje principe ove politike i da je primjenjuje na razne oblike učešća koje ona zagovara, uz konsultacije sa mladim ljudima i njihovim predstavnicima.

Općina Velika Kladuša je za period 2010. – 2014. usvojila Strategiju za mlade i akcioni plan, ali je implementacija sa promjenom vlasti kasnila, a nakon 2014. godine se nije pokazao interes za novu i za rad sa mladima.

Pomenuto istraživanje o mladima u Velikoj Kladuši je pokazalo da su mladi ljudi, koji trebaju biti budućnost ove općine i u koje vrijedi ulagati, razočarani postupcima, politikama, sistemom i odnosom vladajućih struktura prema građanima. Svjesni su mladi u našem gradu korupcije i nepotizma, te vjeruju da se poznanstva, protekcija i političke veze smatraju najvažnijima faktorima u nalaženju posla. To praktično znači da je korupcija toliko ukorijenjena u našem društvu da se već smatra normalnim obrascem ponašanja. Koruptivne radnje moraju biti percepirane kao rak-rana društva ukoliko naša zajednica želi da ugleda svjetlo na kraju tunela. Potrebni su nam najkvalifikovaniji ljudi da popune radna mjesta, te na taj način iskoriste potencijale ove sredine.

Treba naglasiti da mladi ne odlaze samo zbog novca, tj. nedostatka posla ili zbog malih plata nego često prevagne naš mentalitet, gdje vlada nacionalizam, nepravda, nejednakost, netolerancija, zavist, diskriminacija, segregacija i negativni autoriteti. Mladima, a i nešto starijima, sa diplomama u rukama smeta to što ljudi u njihovom okruženju nemaju dovoljno razumijevanja za njihove životne izbore i stilove. Često se desi da neka manja skupina mladih koja nešto pokušava raditi bude označena kao grupa uljeza, plaćenika, ali i omaložavana od strane većine, jer u ovom gradu vlada trend da se ne može ništa napraviti i promijeniti, te da zato ne treba ništa pokušavati.

Prema pisanjima nekih portala prva internet vijest poslana je 1984.godine za vrijeme Zimskih olimpijskih igara iz Sarajeva. Ponukan tim pisanjima krenuo sam u jedno malo istraživanje, sa krajnjim ciljem da ustanovim tačnost ili netačnost gore navedene informacije. U ovom momentu, bez obzira na sve mogućnosti interneta, nemoguće je utvrditi pouzdanosti date informacije. Bilo kako bilo, uzet ćemo s rezervom tvrdnju da je ta vijest bila prva koja je poslana u bespuća interneta, pogotovo uzevši u obzir to da je prva internet poruka poslana još 1969. godine nekih 15 godina prije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, ali je definitivno bila među prvima koje su poslane putem interneta.
Internet se naziva još i “mrežom svih mreža” i danas predstavlja gotovo pa osnovnu komunikacijsku osnovu, postepeno svi zaboravljamo na SMS-ove, donekle i na pozive, a alternativu za to nam pruža internet. Ali da li koristimo sve mogućnosti koje nam moderno doba, na čelu sa internetom kao svojom osnovnom značajkom, pruža?
Mislim da ne.
Recimo digitalizacija, ona je nekako ponikla iz interneta. Svjesni smo svi da živimo, manje više, u digitalnom dobu, da se sve oko nas razvija u skladu sa digitalizacijskim trendovima i da sve teži ka digitalizaciji. Napori i resursi koje moderni svijet ulaže u trendove digitalizacije i digitaliziranje kompletnog društva su nemjerljivi. Situacija u Bosni i Hercegovini pomalo je drugačija. Naše bh društvo, pa mogu slobodno reći i ono regionalno, bez obzira bila neka od regionalnih zemalja korak iza ili ispred nas, se po ovom pitanju nalazi na jednoj mrtvoj tačci. Kod nas se pojam “digitalizacija” veže isključivo za prelazak, odnosno za uvođenje digitalne zemaljske televizije (prelazak s analognog na digitalno zemaljsko emitovanje TV signala), te ga se, manje više, ne posmatra u bilo kojem drugom kontekstu.
Svi mi kojima to nalaže struka, kojima to nalažu naše težnje ka modernom životu u kombinaciji sa tokovima modernog življenja, morali bismo se intenzivnije zalagati za digitalizaciju. Ponajprije na digitalizaciju sistema javne uprave (trom, skup i neefikasan), a potom izbornog sistema (trom, skup, neefikasan, neprovjeren, pun prostora za manipulacije). Digitalizacija javne uprave predstavlja osnov za samu reformu javne uprave, a poznato je da se upravo glomaznost javne uprave navodi kao jedan od glavnih kočničara daljeg napretka društva i to iz raznih razloga. Digitalizacija izbornog sistema predstavlja osnov za fer i poštene izbore, provođenjem digitalizacije na adekvatan način unutar izbornog sistema Bosne i Hercegovine mogućnosti manipulacije glasovima bili bi svedeni na minimum, te bi u konačnici nakon što se sprovedu „digitalni izbori“ imali do sada najrealnije rezultate. U oba slučaja kao rezultat bismo dobili povećan stepen životnog zadovoljstva građana, povećan stepen povjerenja u izborni sistem, a samim tim i u organe zakonodavne vlasti, izvršne vlasti, te u slučaju digitalizacije javne uprave veće povjerenje u administraciju i njenu efikasnost.

Na taj način, uspješnom provedbom digitalizacije, za početak unutar ova dva sistema, bismo znatno pospješili i ubrzali procese unutar samog društva, a vrlo vjerovatno bismo ponukali i one koji rukovode nekim drugim sistemima na primjenu novih i bržih rješenja. Implementacija digitalnih rješenja u slučaju gore navedena dva sistema osloboditi će nas birokratije, značajno će umanjiti razne troškove, pospješiti će naš način života, te u konačnici, ako posmatramo samo izborni sistem, ulit će novo povjerenje građanima koji biraju svoje političke predstavnike.
Moramo svakodnevnim radom pokušati objasniti i dokazati da digitalizacija nije nikakav bauk, da će njenim provođenjem ostvariti značajan napredak i poboljšanje kvaliteta življenja, da neće doći do masovnih otpuštanja i izumiranja radnih mjesta i sl. Švedski ambasador Jan Lundin na jednom seminaru o iskustvima nordijskih zemalja u oblasti digitalizacije izjavio je: “Da je postojao strah da će digitalizacija stvoriti veliku nezaposlenost, ali da se desilo suprotno – otvaraju se nova radna mjesta, za koja treba obezbjediti adekvatno obrazovanje, i koja nisu lošija ili dosadnija od dosadašnjih.”
Iz izjave švedskog amabasadora jasno je da ne postoji nikakva bojaznost od digitalizacije za one koji se ne boje budućnosti, promjena, cjeloživotnog učenja i usavršavanja. Iskreno se nadam se da je onih koji se boje sve manje, a u prilog mojim nadama ide i činjenica da svi koji napuštaju naše zemlje svakako prolaze kroz procese prekvalifikacije kako bi mogli adekvatno zadovoljiti moderno europsko tržište rada, pa ako to već rade zašto to ne bi radili i kod kuće, ukoliko se kroz procese stvori pozitivna klima za takvo što!?
Očito je da smo, ukoliko je informacija s početka teksta istinita i ukoliko široko posmatramo stvari, pioniri interneta. Da li je vrijeme da se ponovno intenzivno uključimo u moderne svjetske tokove i smjestimo se na mjesto kojem zapravo pripadamo?

„Regeneracija čovječanstva mora poći od porodice…

samo bolji čovjek kao osnova čovječanstva može da popravi čovječanstvo“

(Vilhem Štekel)

Porodica , kao kolijevka čovjeka i čovječanstva , ne samo da je spona između biološkog i društvenog, nego je i osnova na kojoj je ljudsko društvo nastalo i stalno se izgrađuje u neprekidnom međuodnosu s „tom malom primarnom lice u lice okrenutom skupinom“.

Iako spada u red najmanjih grupa,porodica  u sebi ujedinjuje različite strane i oblike ljudskog života.S društvenog stajališta porodica vrši bitnu posredujuću funkciju od koje zavisi društveno-kulturni kontinuitet, stabilnost i opstanak svake društvene zajednice. U porodici kao društvenoj grupi odvijaju se dva značajna procesa : proces prirodne reprodukcije i  proces društveno kulturne reprodukcije . S druge strane , porodica posreduje između dva totaliteta-društva  i ličnosti . S antropološkog , socijalno-psihološkog i društveno kulturnog razvoja ličnosti , porodica  predstavlja nezamjenjivu odgojnu sredinu.

Jednako kao i ljudsko društvo , porodica se razvija: uvijek ista , a uvjek drugačija u pokušaju da odgovori zahtjevima koje pred nju postavljaju određeno vrijeme, prostor i društveni sistem.Ova primarna ljudska skupina postoji otkad i ljudsko društvo , a povezujući čovjekovo biološko i socijalno , razvija se i usavršava  zajedno sa čovjekom i cjelokupnim društvom.

Porodica  je neophodna ne samo djetetu u njegovom razvoju , nego i odraslima i svi pokušaju da ona bude zamjenjena ,odgovarajućim društvenim institucijama ,do sada nisu urodila plodom.Iako je porodica do sada izgubila mnoge ranije obavljane funkcije: i ekonomsku,i socijalnu,i obrazovnu ,i zdravstvenu ,i radnu ,i religijsku ,i dr. ostale su joj i dalje  samo one zadaće i uloge u kojima je zapravo porodica nezamjenjiva. Porodica  današnjeg doba  po svemu sudeći ima svoju suštinu iz koje crpi snagu za svoj opstanak.Tu prvenstveno spada onaj osjećaj pripadanja  porodici /roditeljima, ljubav i poštovanje među članovima porodice,sigurnost i stabilnost , a koje niko drugi na takav način ne može „ugrađivati“ u ličnost djeteta.

Nije lako potpuno objasniti šta je zapravo porodica ,iako nam se na prvi pogled čini da je taj pojam toliko jasan da ga ne treba ni definisati . Moguće je razlikovati dva alternativna pristupa definiranju porodice:

U jednom se porodica  određuje kao biološka grupa koju čine roditelji i maloljetna djeca koji žive u zajedničkom domaćinstvu-tj.najčešće kao nuklearna porodica.

U drugom se porodica definiše kao grupa ljudi čiji su odnosi uređeni  zakonom kao što su ženidba ,udaja i nasljeđivanje ,a precizno članstvo u jednoj porodici varira zavisno od okolnosti.

Prva definicija je tradicionalno primjenjivana među naučnicima koji su se bavili porodicom i porodičnim odgojem,a vezuje se za paradigmu porodice karakterističnu sve do kraja 19.vijeka Druga definicija ,odražava model porodične  organizacije, poimane znatno fleksibilnije, kojom se nastoji staviti pod jedan kišobran sav porodični varijetet nastao od početka 20.vijeka  do danas.

Budući da danas imamo različite pojavne oblike organizovanja i funkcionisanja porodičnih zajednica,tradicionalna definicija porodice se čini nedostatnom ,suženom pa čak i nepravednom .

Oblici ponašanja savremene porodice  su veoma raznoliki i tek treba da predstavljaju široku teritoriju koju treba istražiti .Svima je poznata tendencija udaljavanja iz porodica tradicionalnih funkcija rada, religioznog vjerovanja, njegovanja bolesnih i vaspitanja.Porodica  je takođe postala mobilnija,veća je njena tendencija ka slomu,broj razvoda se mjenja ,mjenja se seksualni moral;sve su to izrazi procesa promjena.

Sve intezivnija istraživanja mentalnog zdravlja porodičnog života svjedoče o važnosti ovog problema.Pomjeranjem akcenta sa usamljene individue na individuu u porodici otkrilo nam je koliko je nepotpuno naše današnje razumjevanje porodične dinamike .Ne postoje dvije porodice koje su iste , kao što ne postoje ni dvije iste individue .Pa ipak, postoje neki oblici porodične dinamike koji su ,kao i kod individualne dinamike ,svojestveni životnom razvoju svih porodica .

Porodica je prvi,a u početku i jedini odgojni faktor.U njoj se rađa novi čovjek i u njoj započinje njegovo formiranje .Porodični odnosi su prvi društveni odnosi u kojima dijete živi i stječe razna iskustva.Tu ono dobiva prve moralne spoznaje ,stječe prva uvjerenja ,tu se formiraju prve navike moralnog ponašanja i djelovanja  i postavljaju se čvrsti temelji buduće ličnosti i karaktera .

Koliko je porodica kvalitetno ispunjavala svoje funkcije reflektovat će se na mladom čovjeku i u njegovom odnosu prema životu i radu jer korjeni neposrednog ponašanja odraslih osoba  potiču još iz iskustva integracije sa određenom porodicom u djetinjstvu, ali ga oblikuju i kasnija porodična iskustva. Porodica pruža ona iskustva  koja čine neku osobu sposobnom da se prilagodi raznim životnim situacijama. Posebno treba naglasiti emocionalne veze i odnose . Dom ispunjen ljubavlju  stvara osjećaj  sigurnosti ,a to je  vrlo važan  preduvjet    za oblikovanje stabilne i razborite ličnosti.

Roditelji u ulozi odgajatelja razvijaju u svoje djece smisao vrijednosti koje im osmišljavaju život i čine ga vrijednim življenja .Ako je čovjek društveno biće ,ako nije sebični egoist ,nego i altruist,ako ima osjećaj za druge i spreman je svoja dobra djela dijeliti s njima,ako ne čini drugima ono što ne želi sebi,nego im čini samo dobra djela,ako svojom slobodom i djelima  ne ograničava i ne ugrožava slobodu drugih –za sve to treba zahvaliti porodici .U porodici se polažu temelji ličnosti i značaja svakog pojedinca.U njoj se uči društveno komuniciranje i izgrađuju stavovi i odnosi prema užoj i široj društvenoj zajednici i svim njezinim vrednotama. Porodica  je životna škola čovjekovog moralnog razvoja .Odnos prema ljudima i životu uopće, prema radu i dužnostima ,materijalnim i duhovnim vrijednostima postupno i neprimjetno se izgrađuje u procesu porodičnog života.

Čuvajmo i njegujmo naše porodice!

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se ne mijenja, rekla bih da stagnira u razvoju , da je obrazovanje sa posebnim potrebama ili obrazovanje sa poteškoćama u učenju i učešću.

Dvadeset i više godina nakon završetka rata, u osnovnim i srednjim školama metode poučavanja nisu evoluirale. Nastavni planovi i programi su zastarjeli, ne prate trendove i nova postignuća, ne razvijaju toliko tražene kompetencije, a ishodi su teoretski spomenuti. Iako je osnovna škola sada devetogodišnja, a ne osmogodišnja, reforme nisu urađene dubinski, niti je prelazak sa jednog sistema na drugi urađen istovremeno i identično.

U Bosni i Hercegovini takođe postoje tri NPP-a, NPP za osnovne škole u Republici Srpskoj, Okvirni NPP Federacije Bosne i Hercegovine, te Plan i program za nastavu na Hrvatskom jeziku ( na osnovu sadržaja i nacionalne grupe predmeta ). Tri različita NPP-a posljedica su zakonom propisanih nadležnosti u okviru obrazovanja – u RS-u obrazovanje je na nivou entiteta i njime upravlja resorno ministarstvo preko Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, a u Federaciji BiH nadležnost je u rukama kantona.

Kada ovako pogledamo, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji jedan obrazovni sistem, jer svaki od ova tri NPP-a propisuje sadržaj koji nastavnici prenose djeci, a ne polazi od toga da nastavnici trebaju voditi đake kroz inoviran obrazovni sistem do određenih postignuća na kraju osnovne ili srednje škole u cilju postizanja kompetencija naših učenika kojih će ih činiti učenicima znanja i zvanja i stvarati od njih konkurentne i kvalitetne stručnjake u raznim oblastima u globalnom užem i širem okruženju.

Polovinom 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je i Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015. Prošla je i 2015. godina, a mnogo toga što je snimljeno kao trenutno stanje u obrazovanju 2007. nije drugačije ni danas , a dokument je nastao kao želja da se mijenja postojeće stanje. Dokument je konstatovao da je u Bosni i Hercegovini nadležnost u obrazovanju decentralizovana. Tako postavljena nadležnost daje pravo svakom nivou da sam kreira zakone iz oblasti obrazovanja, propisuje nastavne planove i programe, određuje udžbeničku politiku, planira i izvršava budžete (a time i određuje visine i (ne)redovnost nastavničke plaće). Posljedica takve rascjepkanosti jesu neujednačene obrazovne politike, naglašanost na nacionalnoj grupi predmeta i nepostojanje bilo kakvog validnog eksternog vrednovanja postignuća đaka nakon završene osnovne i srednje škole. Dakle, vlasti su 2008. obećali da će do 2015. u obrazovanje biti (između ostalog) otvorenije, fleksibilnije, i omogućit će učenicima da realiziraju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima. Već ove školske godine smo trebali biti svjedoci razvijenih programa koji su orijentirani na ciljeve i na rezultate učenja, te programe za ciljane grupe (za predškolsko obrazovanje, za pripadnike manjinskih naroda, za osobe sa poteškoćama u razvoju i učenju, za darovitu djecu, za potrebe prekvalifikacije i dr.). Sve navedeno važilo je za cijelu BiH, bez obzira koji NPP se primjenjivao.

Takođe, još jedna anomalija u obrazovnom sistemu je postojanje tvorevine „Dvije škole pod jednim krovom” što najbolje govori o decentralizaciji obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini . Dakle, iako postoji presuda Vrhovnog suda FBiH o tome da dugogodišnja praksa razdvajanje obrazovne institucije na osnovu nacionalne pripadnosti predstavlja etničku segregaciju đaka, te je jasan primjer diskriminacije, praksa još uvijek postoji. Nacionalističke politike kojima je u interesu da diskriminacija bude dio obrazovanja u BiH jača je od sudskih odluka.

Intuitivno učenici, pa i nastavnici i roditelji znaju da to nije u redu ,nije normalno …pa zašto da prihvatimo da je normalno da djeca idu u bošnjačke, hrvatske ili srpske škole. Djeca su nekada išla u škole za bogate i siromašne, crnačke i bijelačke škole, škole za dječake i djevojčice i nije bilo normalno. Na sceni imamo isključivost, ekskluziju, a ne inkluziju koju toliko spominjemo i „implementiramo“ u obrazovnom sistemu. Mi na individualnom planu definitivno nemamo problem, međusobno. Učenici se privatno druže, komuniciraju, sporazumjevaju, rade u zajedničkim udruženjima, treniraju u istim klubovima, ali kad se dovede na nivo nacionalne politike tada imamo problem.

Obrazovanje i podjele u obrazovanju još od vrtića su put u katastrofu. Dok se cijeli svijet otvara, Bosna i Hercegovina se zatvara u nacionalne okove i vraćamo se vijek unazad. Ove generacije koje su trebale da budu socijalizovane i pripremljene kulturno, civilizacijski za globalno prostranstvo mi ih zatvaramo u nacionalni tor kroz arhaični, diskriminatorski obrazovni sistem. I onda ako smo podigli takve generacije koje su prošle kroz ovakav obrazovni sistem kako će oni da „popravljaju stvar“, a približavanjem EU i okruženju koje slavi različitost biti će prisiljeni da se ponašaju civilizirano, možda nažalost i zbunjeni bogastvom različitosti Evrope.

Obrazovanjem se danas nažalost najviše bave političari koji sebi daju za pravo da govore u ime ovog ili onog naroda. Manipulacija jezikom, njegovim nazivom, sadržajem, ishodom je očigledna. Zajednički jezik je čitavo vrijeme tu, ovdje je stvar laganja. Jezik je izlika da bi se usađivao nacionalizam. Očuvanje nacionalnog identiteta je politička floskula. Primarna funkcija jezika je da ljudi komuniciraju, da se razumiju i u verbalnoj i pisanoj komunikaciji. Od sredstva razumjevanja, komunikacije i spajanja jezik postaje sredstvo podjele i mržnje.

Pitanje koje ja postavljam za kraj, je koliko će uopšte / ili uopće djece u bilo kakvu školu ići s obzirom na činjenicu da mnogi ljudi, zajedno sa porodicama /obiteljima žele napustiti zemlju. I ono što je fakta ili ti činjenica tamo gdje žele ići obrazovni programi niti jezik nisu ni hrvatski ni bosanski, ni srpski već neki peti, ali im to ne smeta, jer su ubjeđeni da je bolji od ovoga što ostavljaju ovdje.

Istorija/historija/povijest je učiteljica života, ona nam govori da za sve što danas žene imaju, da su se same izborile. Izborile su pravo glasa, pravo za obrazovanje, pravo na rad i da za taj rad budu plaćene, pravo da odlučuju o svom tijelu, pravo da biraju svog bračnog partnera, pravo da rađaju ili ne rađaju itd. Žene su izborile i ovu bajnu “KVOTU“ koja je joj je dala mogućnost da učestvuje u političkim procesima. Kvota definiše manje zastupljeni pol, ali se to uvijek misli na žene kako u političkim strankama tako i u društvu općenito. Kvote su ženama dale mogućnost, ali ne i stvarno učešće u politici. Žena „proviri“ kroz kvote u politiku, ali je tamo nema ili je ima veoma malo. Nismo dovršile stvarno učešće žena u politici. Još uvijek žena se vidi kao aktivistica, a manje kao političarka. Za ovakvo stanje odgovorne su političke stranke, te generalno društvo u kojem su prisutni stereotipi o „prirodnim“ rodnim ulogama, koje ženu vide u kućanstu a muškarce na upavljačkim pozicijama.

Mnoga istraživanja govore da su žene spremne za politiku, ali društvo, još uvijek, nije spremno za ženu političarku. Žene u politici su upadljiva manjina. Ni jednoj manjini nije dobro ako je većina ne prihvata i ne daje joj podršku. Dakle, žene su izborile i za ono što imaju i ono što nemaju.

Žene u BiH mnogo toga nemaju. Istina, mnogo toga nemaju i ostali stanovnici naše JEDNE i JEDINE države. Nekad mi se čini da su se žene umorile. NISU. Do ove spoznaje sam došla poslije  dvodnevnog boravke u Vitezu, gdje se okupila grupa izvanrednih socijaldemokratkinja, članica političkih partija lijeve orijentacije, a u organizaciji Foruma lijeve inicijative i Fondacije Friedrich Ebert. Kroz kvalitetnu diskusiju žene su definisale prioritete kojima će se promovirati političarke ljevice (jer mi nismo  samo aktivistice). Kroz razmjenu iskustava došlo se do konkretnih zaključaka koji će uticati na poboljšanje vidljivosti žena na političoj sceni BiH, kako unutar tako i van političkih partija. Važan dio zaključaka je i izrada krovne strategije koja će pomoći ženama da ostvare bolji položaj u politici. Akcenat strategije je na solidarnosti, programima mentorstva, edukacija kao i animiranje političara (muškaraca) da prihvate ženu političarku kao partnerku. Žene i muškarci u politici su partneri koji mogu promjeniti stanje na bolje i nikada nisu, niti trebaju biti konkurencija.

Veće učešće žena u politici donosi ne samo novi aspekt i novi kvalitet u odlučivanje i upravljanje, već vodi ka efikasnijem, funkcionalnijem i organizovanijem društvenom poretku.

Treba težiti da  zastupljenost žena u politici bude  potreba, a ne zakonski imperativ.

Žene stvaraju, ali i mijenjaju svijet. ZNAJU, MOGU, HOĆE!