Vanjska politika jedne države predstavlja izuzetno koristan alat za ostvarivanje i zaštitu njenih političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih interesa. Države pristupaju međunarodnim organizacijama, sporazumima, konferencijama, a sve u cilju da se, aktivnim vođenjem vanjske politike, svrstaju u pozitivne tokove međunarodnih odnosa. Naravno, nemaju sve države jednake materijalne i druge resurse, a samim time ni jednake mogućnosti za vođenje vanjske politike. Međutim, vanjskopolitički uspjeh jedne države ne ovisi uvijek o njenoj veličini i materijalnom bogatstvu. Manje i siromašnije države također mogu biti jako bitan faktor u međunarodnim odnosima zahvaljujući sposobnostima svojih vanjskopolitičkih predstavnika i partnera unutar međunarodne zajednice. Najbliži primjer nam je svakako bivša Jugoslavija koja je uspješno balansirala i predstavljala ‘treći put’ spram Istočnog i Zapadnog bloka, te koja je zahvaljujući partnerima i Pokretu nesvrstanih, postala nezaobilazan faktor međunarodnih odnosa i politike.

Danas, kada govorimo o Bosni i Hercegovini, ne možemo navesti neke diplomatske uspjehe, ali zato možemo navesti mnoge diplomatske neuspjehe (hapšenje bivšeg ministra vanjskih poslova i ambasadora BiH pri UN; suspenzija učešća u radu Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope; suprotna istupanja članova Predsjedništva BiH; za diplomatske predstavnike Bosne i Hercegovine imenovane osobe koje negiraju državnost BiH itd). Poražavajuće je također to što se diplomatska aktivnost zvaničnika i institucija Bosne i Hercegovine uglavnom vodi na osnovu mantre „brigo moja pređi na drugoga“, odnosno svodi se na traženje od međunarodne zajednice da rješava unutrašnje političke i ekonomske probleme BiH. Dok druge države rade na svom pozicioniranju unutar pozitivnih tokova međunarodne politike i međunarodnih organizacija, u Bosni i Hercegovini se krediti za popunjavanje budžetskih praznina i deficita predstavljaju kao diplomatski uspjesi i kao strane investicije, a sastanci sa predstavnicima međunarodne zajednice sa kojima se želi riješiti neki zastoj u funkcionisanju institucija BiH predstavljaju se kao lični diplomatski uspjesi bh. zvaničnika.

Bosna i Hercegovina mora usvojiti princip proaktivne, smjele i svjesne vanjske politike, ne dopuštajući da susjedne i neke druge države međunarodnoj zajednici nametnu svoje stajalište o stanju unutar BiH i o njenoj budućnosti. Vanjskopolitički predstavnici Bosne i Hercegovine se moraju birati na osnovu svoje stručnosti i međunarodnih kontakata, a ne na osnovu podobnosti. Unutar međunarodne zajednice potrebno je stvoriti imidž sigurne i stabilne Bosne i Hercegovine, sposobne da sama rješava svoje probleme, a sve u cilju uklanjanja negativnih konotacija koje se vežu za našu državu, te u cilju privlačenja većeg broja stranih investicija, što bi dalje uticalo na bolji životni standard građana/ki, na usporavanje odlaska građana/ki iz Bosne i Hercegovine.

Smajlović Tarik, FLI aktivista i član Kluba mladih liderki i lidera