Pojam populizam se u zadnjih nekoliko desetljeća intenzivno koristi u javnom diskursu demokratskih država. Recentne međunarodne studije izvještavaju o porastu izbornog uspjeha populističkih političkih stranaka među mlađom populacijom. Šta je zapravo populizam? Kako možemo utvrditi koje političare i političke stranke trebamo nazivati populističkima? Koji su glavni uzroci jačanja populističkih aktera u savremenoj politici i je li populizam zaista prijetnja demokratiji? Sve su ovo validna pitanja jer populisti ostvaruju sve bolje rezultate, a društvo je zbunjeno jer ne zna da li je zaista napravilo dobar izbor ili mu se samo prezentira da je napravilo dobar izbor.
Politički analitičari i novinari najčešće koriste pojmove “populizam” i “populistički” kako bi označili ideologiju i djelovanje određenih, najčešće novih političkih stranaka i političara u raznim dijelovima svijeta. Populizmu se pristupa kao specifičnom obliku organiziranja političkih stranaka. U tom smislu Paul Taggart smatra kako se pod populizmom treba razumijevati “poseban tip uređenja političke stranke što obilježava visok nivo centralizacije i u kojem ključnu ulogu u stranci ima harizmatični lider”. Populizam jeste “politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude” (Robert Jansen).
Populizam, dakle, može biti i “lijevi” i “desni”, i reakcionaran i progresivan, što uglavnom zavisi od političkog i ekonomskog konteksta u kojem se javlja, kao i o vrijednostima elita kojima se suprotstavlja, dakle, populizam dijeli društvo na antagonističke grupe i koristi to naelektrisanje za stvaranje podrške svom političkom subjektu.
Populisti su šampioni kada je u pitanju dijagnosticiranje problema, glasno artikulišu sve očigledne devijacije u društvu i izvrsno se koriste emocijama ljutnje i gnjeva zbog određenog lošeg stanja u društvu, zatim dizanjem tenzija sebe prezentiraju kao glasnika koji će svu tu ljutnju i gnjev artikulisati u predstavničkim tijelima i reći u lice najodgovornijima sve ono što tinja u jednom marginaliziranom čovjeku. Ipak, postavljanje dobre dijagnoze, ne znači da ujedno prepisujete dobru I uspješnu terapiju, kao i da će liječenje biti uspješno. Budući da su ti problemi uglavnom složeni, populisti pružaju veoma jednostavne, uglavnom instant recepte, te često krive institucije koje su na snazi da koče rješavanje problema. Dakle, njihovi prijedlozi i rješenja su jednostavni za razumijevanje, a upravo zbog toga su i atraktivni za birače, iako su rijetko ostvarivi, a realno gledajući, mnogo je bolje kada populisti i ne pokušavaju da ostvare svoje ho-ruk zamisli.
Populizam “polarizira društvo, svoje političke protivnike i ‘strane elemente’ u društvu stigmatizira u ime ‘moralne većine’, potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće simplicirana pseudorješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva” (Zakošek, 2010., 8). Populizam kao takav predstavlja veliku opasnost za društveni i politički razvoj, ali nas i upućuje na probleme u svakom nacionalnom demokratskom projektu i na evidentnu političku i ekonomsku krizu, kako u Bosni i Hercegovini, regionu, tako i u Evropi.
Društva poput bosanskohercegovačkog su i više nego plodno tlo za jačanje populizma, a tome u prilog idu i činjenice stvaranja sve više novih političkih subjekata koji se upravo koriste metodama koje su opisane u ovom tekstu. Takvi politički subjekti najčešće u svojim imenima sadrže ime i prezime lidera, a glavne teme su im država, običan čovjek i nacija. Djelovanje takvih političkih subjekata se najbolje manifestira nakon ostvarenog izbornog rezultata, najčešće ulaze u vlast sa onima koje su najviše napadali, a sve pod isprikom patriotizma i nužnosti ulaska u vlast jer baš oni su ti koji će napokon otkočiti euro-atlantski put i spasiti državu. Suma sumarum o populistima jeste da su samo jedna epitetno lijepo upakovana kutija za poklon, ali umjesto poklona unutra se nalazi prevara.
Aldin Krivan, FLI aktivista i član Kluba mladih liderki i lidera
