Čitajući i listajući beskrajne naslovnice svjetskih i domaćih medija, poznatih ličnosti i na kraju pojedinaca/ki, u modi je brinuti o okolišu hashtagom na društvenim mrežama i prefiksom eko i bio. Boravak u prirodi pod plaštom eko i bio zabluda, većini je posjeta eko selu i eksploatisanom prirodnom području koji je pretrpio toliki antropogeni uticaj da je izgubio izvorni oblik i namjenu.
Kapitalistički odnos prema prirodi, viđenje resursa kroz prizmu zarade i zagađivanja, uzima danak u nekad bogatoj netaknutoj prirodi Bosni i Hercegovine. Skoro i da nema dijela šume, rijeke, livade ili pašnjaka bez ostataka plastične ambalaže za jednokratnu upotrebu, stakla, limenki i metala. Bosanskohercegovačke planine su se pretvorile u radilišta nekontrolisane i neplanske gradnje, gabaritnih hotela, kuća i vikendica, pod okriljem vladajućih političkih struktura a rijeke glavni recipijenti komunalnih, industrijskih i fekalnih otpadnih voda. A imaju li obavezu da nam štite zajedničku imovinu?
Da se vratimo na eko i bio zamazivanje očiju i stvarnosti i zadatak centara moći: aktuelna zakonska rješenja u zaštiti prirode u BiH propisuju set mjera u zaštiti prirodnih dobara kao zaliha tvari i energije, zaštitu tla, voda, klime i atmosfere podrazumijevajući zaštitu zraka ali i veliku borbu u zaštiti biodiverziteta kao temelj opstanka mnogih vrsta, kao i naše ljudske- samoprozvanih vlasnika prirode koji su odavno preuzeli nadmoć. Na ove mjere, nastavljaju sve dokumenti i deklaracije o očuvanju prirode poput:
• Direktive o zaštiti staništa i Direktive o pticama kojih se često sjetimo dok godinama kroz sezone posmatramo Park prirode Hutovo blato dok gori, i staništa i ptice,
• Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje flore i faune, Konvencije o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa dok samo u sezoni 2019/2020 umiru četiri jedinke medvjeda Ursus arctos, jedinke na Crvenoj listi faune FBiH,
• Konvencije o biološkoj raznolikosti,
• Konvencije o močvarama od međunarodnog značaja, posebno kao značajnih staništa ptica močvarica, a močvarnim staništima u BiH svakodnevno prijete požari, zagađenje otpadom, isušivanje, kontaminacija otpadnim vodama i na kraju nestajanje.
Sve ove direktive i propisi sadržani su u mreži Natura 2000, mreži koju čine područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i staništa Evropske unije, a kojoj teži i Bosna i Hercegovina. Implementacija svih navedenih slova na papiru svjesno zastajkuje dok se neumoljivo uništava svaki pedalj prirode.
Da li smo kao društvo svjesni da su usvojeni dokumenti oružje u rukama pojedinca? Mi imamo pravo da ukazujemo na potrebu institucionalne obavezne zaštite našeg dobra, naše zajedničke svojine, naših šuma, rijeka i njihovih stanovnika.
Postavlja se pitanje šta nam je zaista važno, šta nas pokreće u akciju, u otpor i u nepristajanje. Da li bi to moglo da bude ono zajedničko – priroda, zrak, voda, stabla, hrana? Da li će se borba protiv MHE (minihidroelektrane) u BiH iz Kruščice, Jablanice i sa Sutjeske preseliti i pretvoriti u masovni pokret protiv eksploatacije šuma, zagađivanja rijeka, nepropisnog odlaganja otpada i očuvanja biodiverziteta? Da li će nas pokrenuti Trgovska gora i nuklearni otpad na Uni, našem nepocjenjivom vodnom blagu? Da li ćemo prešutiti pokoravanje jedinog preostalog resursa, naše prirode, kapitalu i profitu, pristati na jednokratno korištenje svega što garantuje trenutnu zaradu u zamjenu za nestanak?
Možda vas zanima >
