Na fakultetu su me naučili da izvjesnog čika Karla Marksa zovem Gospodin Marks, ali da i uz sve titule koje mu dodijelim, apsolutno sumnjam u sve njegove riječi. U tom istom, najmanjem i najprogresivnijem fakultetu Istočne Obale Sjedinjenih Američkih Država, stasat će sva moja propitkivanja, sumnje, odgovori, nagovori, razočarenja i oduševljenja.
Međutim, priča počinje malo ranije.
Rođena sam u julu 1995. godine i tako postala dijelom možda i najneobičnije generacije u Bosni i Hercegovini – djece Daytona. Sve slijedeće što se desilo toj mojoj zlosretnoj generaciji je nama, ili bar meni, bilo potpuno normalno. Naravno da država ima tri predsjednika. Naravno da je 50% stanovništva nezaposleno. Naravno da se penzijom ne mogu kupiti hljeb i pašteta dnevno, a kamo li platiti lijekovi i računi. Nije nam data prilika da znamo bolje.
Moja priča je o prilikama. Otkud ja u Americi, otkud ja na blogu FLI-a, i kakve veze sa svim tim ima Gospodin Marks? Puno rada, lutrije, sumnja na svakom koraku i lov na prilike u magli korupcije ove klimave države.
Moj život su apsolutno krojile (ne)prilike u Bosni i Hercegovini. Sa proptikivanjem i sumnjama u obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, našla sam Koledž Ujedinjenog svijeta u Mostaru. Sa sumnjama u načine rada vlasti u Bosni i Hercegovini, odlučila sam da studiram politiku. Sa razumijevanjem uloge novca i budžetskim manipulacijama u Bosni i Hercegovini, odlučila sam da studiram ekonomiju. Shvativši koliko malo ova dva entiteta, distrikt, kantoni, općine i gradovi ulažu u umjetnike, počela sam se baviti kulturom. Poslije nesretnih poplava iz 2014., odučila sam da napišem diplomski rad na temu analize rizika poplava, jer sam konačno shvatila da baš i nije normalno da se sredstva iz budžeta namijenjena ekstremnim nepogodama potroše sedam dana prije nepogode, i da niko nikad ne odgovara za ovaj propust. I tačno ovako kako sam opisala, stigla sam i do Foruma lijeve inicijative. U socijaldemokratskim vrijednostima i solidarnosti se ogleda rješenje apsurdne političke situacije u Bosni i Hercegovini. Na svojoj završnoj godini fakulteta odlučila sam raditi praksu u Forumu Lijeve Inicijative, možda i jedinom mjestu u Bosni i Hercegovini gdje politička orijentacija nije uslovljena stranačkom pripadnošću, i gdje je apsolutni prioritet razvoj zdravog društva.
Opet, ja nisam postala ljevičar svojim izborom. Kao i mnoge druge stvari, i ovo mi je bilo nametnuto neprilikama u Bosni i Hercegovini. Srećom, nisu me privukle vladajuće koalicije i stolica u državnoj instituciji, nego ljudski, iskreni, obrazovni pristup problemu. Od prvog dana u Forumu Lijeve Inicijative prepoznala sam takav način rada i zainteresovanost za upravo ove, stvarne ljudske probleme malih plata i penzija, velikih zaduženja, puno rada, malo posla, nedostupnost prilika, i previše otimanja. Zato sam i spomenula Gospodina Marksa u cijeloj priči. Kaže poštovani Gospodin Marks: „Ako prilike čine čovjeka, onda valja prilike učiniti ljudskima“, a to je upravo ono čemu se nadam da ću doprinijeti u ovoj vrlo crvenoj organizaciji, i ono što ću nadam se raditi, kad se u Junu jednom zauvijek vratim iz one tamo, vrlo necrvene Amerike. Oprez, dolazim da sumnjam!