Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj rast, socijalna ravnoteža i održivost kao osnovni principi ekonomske politike, a na kojima se zasniva i politika socijaldemokratije, skoro da i ne postoje. Kao svaka zemlja, kojoj bi u „normalnim“ uslovima prioritet trebao biti ekonomski rast i razvoj temeljen na zajedničkom, ravnopravnom zalaganju države i njenih građana za opće dobro svih, naša država ima sasvim drugačiju stvarnost. Međutim, socijaldemokratski koncept vođenja ekonomije jedne države kao što je naša, predstavlja jedino pravo rješenje za izlaz iz situacije u kojoj se naši građani i država u cjelini nalazi.
Kao osnovu svega, potrebno je rekonstruisati trenutni sistem obrazovanja, prije svega, da obrazovanje bude dostupno svima, da se ukine već godinama prisutna „hiperporodukcija“ kadrova koji nisu usklađeni sa potrebama tržišta rada, da se uvedu potrebni smjerovi i obrazuje se potreban kadar, te da se mladima pruži mogućnost obavljanja praktičnog rada u toku i nakon školovanja kao što je to već ustaljena praksa u Njemačkoj. Na taj način obrazovanje mladog, perspektivnog kadra u našoj zemlji ne bi bilo svedeno samo na usvajanje teoretskog znanja, nego i na pružanje mogućnosti mladoj, obrazovanoj osobi da stečeno znanje primijeni i u praksi.
Nadalje, grane industrije, posebno one koje su cvjetale za vrijeme bivše države, a od kojih je sada većina u zastoju, uništene fabrike, prodane za mizerne novce, treba ponovno pokrenuti i vratiti „u ruke“ njihovih radnika, omogućiti redovno isplatu zasluženo zarađenih plaća trenutno zaposlenim radnicima kako bi mogli voditi pristojan život, širiti proizvodne kapacitete i tržište rada i time smanjiti nezaposlenost, te tako razviti i ojačati privredu u Bosni i Hercegovini. Ključan segment treba biti međusobna saradnja države, poslodavaca i radnika čiji glavni cilj treba biti zajednički, predani rad na razvijanju ekonomije i uspješnosti naše zemlje. Na taj način bi se ponovo vratila socijalna ravnoteža, građani bi zarađivali za svoj rad, pristojno živjeli i pridonosili prosperitetu svoje zemlje. U nekoj mjeri bi se smanjio jaz koji postoji između građana koji žive na rubu siromaštva i onih nemoralno bogatih, i razvio bi se osjećaj solidarnosti „jačih“ prema „manje jakima“.
Oživljavanje proizvodnje korištenjem sirovina koje naša zemlja posjeduje, te istovremeno vođenje računa o odgovornom trošenju prirodnih resursa radi očuvanja ekološke održivosti, razumno korištenje sirovina za potrebe naših građana pa potom i za izvoz, umjesto nekontrolisanog uvoza proizvoda, smanjili bi brojna zaduživanja i trgovinski deficit koji su trenutno jedan od najvažnijih problema naše države. No, mi živimo u vremenu kapitalizma, ili bar onog uređenja koji nam „nameće“ Zapad, kako bi bili u mogućnosti da se prilagodimo zahtjevima zapadnog poslovanja i tako stvorimo sebi mogućnost za pristup Europskoj uniji. Naravno, samim tim postajemo otvoreni prema europskom i svjetskom tržištu, što i nije loše, samo kada bi se sve prilike i dobrobit koju to nosi primjenjivale na poboljšanje uslova života građana u našoj zemlji. Međutim, problem je u tome što mi, u želji da nas što prije prihvate „u Europu“, jer je među balkanskim zemljama uglavnom uvaženo mišljenje da Europska unija predstavlja neko „idealno uređenje“, prihvatamo mjere i prijedloge koji se često ne pokažu dobri za našu zemlju, ali ipak se držimo one „sve što je sa Zapada mora biti dobro.“
Činjenica jeste da živimo u vremenu kapitalizma, i da se ekonomija jedne države temelji na slobodnom tržištu, stranim investicijama, uvođenju poreskih opterećenja itd. Međutim, iako današnji poredak poslovanja u principu više štiti prava privatnika/poslodavaca nego radnika, smatram da bi se trebalo više poraditi na očuvanju prava radnika, u smislu poboljšanja uslova rada, redovnu uplatu zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, redovnu isplatu pošteno i teško zarađenih plaća, a teško da bi to moglo uspjeti bez utjecaja države. Po pitanju poreskih opterećenja koje država „nameće“ poslodavcima, idealno rješenje bi bilo kada bi država pružala porezne olakšice poslodavcima, i samim tim kada bi poslodavci to cijenili tako što bi na osnovu dobivenih iznosa olakšica povećali plaće svojim radnicima koji ionako, u većini slučajeva rade i žive na minimalcu. Također, mišljenja sam da bi povećanje poreza na veće plaće, pokretnu i nepokretnu imovinu, luksuz itd, stvorilo prihode državi koji bi na taj način bila u mogućnosti da, na primjer, poveća iznos mirovina, koje su uglavnom minimalne i mizerne. Na taj način održao bi se osjećaj za socijalnu osjetljivost, a to je nešto što nam je potrebno u ovoj surovoj svakodnevnici u kojoj živimo.
Stoga, jedino je pravo rješenje stvaranje i razvijanje privrede naše zemlje i poboljšanje životnih uslova naših građana na način da se ne fokusiramo samo na trenutnu dobit, i da ne prihvatamo sve što nam Zapad nudi bez prethodnog detaljnog analiziranja i realnog sagledavanja koja je naša stvarna dobrobit iz ponuđenog, nego da pokušamo ostvariti održivi sistem razvoja privrede koji će se razvijati, napredovati i održavati iz naraštaja u naraštaj, za razliku od trenutnog zaduživanja generacija i generacija čije vrijeme tek dolazi.
