Prema pisanjima nekih portala prva internet vijest poslana je 1984.godine za vrijeme Zimskih olimpijskih igara iz Sarajeva. Ponukan tim pisanjima krenuo sam u jedno malo istraživanje, sa krajnjim ciljem da ustanovim tačnost ili netačnost gore navedene informacije. U ovom momentu, bez obzira na sve mogućnosti interneta, nemoguće je utvrditi pouzdanosti date informacije. Bilo kako bilo, uzet ćemo s rezervom tvrdnju da je ta vijest bila prva koja je poslana u bespuća interneta, pogotovo uzevši u obzir to da je prva internet poruka poslana još 1969. godine nekih 15 godina prije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, ali je definitivno bila među prvima koje su poslane putem interneta.
Internet se naziva još i “mrežom svih mreža” i danas predstavlja gotovo pa osnovnu komunikacijsku osnovu, postepeno svi zaboravljamo na SMS-ove, donekle i na pozive, a alternativu za to nam pruža internet. Ali da li koristimo sve mogućnosti koje nam moderno doba, na čelu sa internetom kao svojom osnovnom značajkom, pruža?
Mislim da ne.
Recimo digitalizacija, ona je nekako ponikla iz interneta. Svjesni smo svi da živimo, manje više, u digitalnom dobu, da se sve oko nas razvija u skladu sa digitalizacijskim trendovima i da sve teži ka digitalizaciji. Napori i resursi koje moderni svijet ulaže u trendove digitalizacije i digitaliziranje kompletnog društva su nemjerljivi. Situacija u Bosni i Hercegovini pomalo je drugačija. Naše bh društvo, pa mogu slobodno reći i ono regionalno, bez obzira bila neka od regionalnih zemalja korak iza ili ispred nas, se po ovom pitanju nalazi na jednoj mrtvoj tačci. Kod nas se pojam “digitalizacija” veže isključivo za prelazak, odnosno za uvođenje digitalne zemaljske televizije (prelazak s analognog na digitalno zemaljsko emitovanje TV signala), te ga se, manje više, ne posmatra u bilo kojem drugom kontekstu.
Svi mi kojima to nalaže struka, kojima to nalažu naše težnje ka modernom životu u kombinaciji sa tokovima modernog življenja, morali bismo se intenzivnije zalagati za digitalizaciju. Ponajprije na digitalizaciju sistema javne uprave (trom, skup i neefikasan), a potom izbornog sistema (trom, skup, neefikasan, neprovjeren, pun prostora za manipulacije). Digitalizacija javne uprave predstavlja osnov za samu reformu javne uprave, a poznato je da se upravo glomaznost javne uprave navodi kao jedan od glavnih kočničara daljeg napretka društva i to iz raznih razloga. Digitalizacija izbornog sistema predstavlja osnov za fer i poštene izbore, provođenjem digitalizacije na adekvatan način unutar izbornog sistema Bosne i Hercegovine mogućnosti manipulacije glasovima bili bi svedeni na minimum, te bi u konačnici nakon što se sprovedu „digitalni izbori“ imali do sada najrealnije rezultate. U oba slučaja kao rezultat bismo dobili povećan stepen životnog zadovoljstva građana, povećan stepen povjerenja u izborni sistem, a samim tim i u organe zakonodavne vlasti, izvršne vlasti, te u slučaju digitalizacije javne uprave veće povjerenje u administraciju i njenu efikasnost.
Na taj način, uspješnom provedbom digitalizacije, za početak unutar ova dva sistema, bismo znatno pospješili i ubrzali procese unutar samog društva, a vrlo vjerovatno bismo ponukali i one koji rukovode nekim drugim sistemima na primjenu novih i bržih rješenja. Implementacija digitalnih rješenja u slučaju gore navedena dva sistema osloboditi će nas birokratije, značajno će umanjiti razne troškove, pospješiti će naš način života, te u konačnici, ako posmatramo samo izborni sistem, ulit će novo povjerenje građanima koji biraju svoje političke predstavnike.
Moramo svakodnevnim radom pokušati objasniti i dokazati da digitalizacija nije nikakav bauk, da će njenim provođenjem ostvariti značajan napredak i poboljšanje kvaliteta življenja, da neće doći do masovnih otpuštanja i izumiranja radnih mjesta i sl. Švedski ambasador Jan Lundin na jednom seminaru o iskustvima nordijskih zemalja u oblasti digitalizacije izjavio je: “Da je postojao strah da će digitalizacija stvoriti veliku nezaposlenost, ali da se desilo suprotno – otvaraju se nova radna mjesta, za koja treba obezbjediti adekvatno obrazovanje, i koja nisu lošija ili dosadnija od dosadašnjih.”
Iz izjave švedskog amabasadora jasno je da ne postoji nikakva bojaznost od digitalizacije za one koji se ne boje budućnosti, promjena, cjeloživotnog učenja i usavršavanja. Iskreno se nadam se da je onih koji se boje sve manje, a u prilog mojim nadama ide i činjenica da svi koji napuštaju naše zemlje svakako prolaze kroz procese prekvalifikacije kako bi mogli adekvatno zadovoljiti moderno europsko tržište rada, pa ako to već rade zašto to ne bi radili i kod kuće, ukoliko se kroz procese stvori pozitivna klima za takvo što!?
Očito je da smo, ukoliko je informacija s početka teksta istinita i ukoliko široko posmatramo stvari, pioniri interneta. Da li je vrijeme da se ponovno intenzivno uključimo u moderne svjetske tokove i smjestimo se na mjesto kojem zapravo pripadamo?
