Prelaskom iz socijalističke planske privrede u slobodno-tržišnu privredu započela je privatizacija u mnogim granama privrede. Čak i ono što se nekada smatralo isključivim javnim uslugama nije bilo pošteđeno od strane slobodnog tržišta, već su se kapitalisti sjetili da i oni imaju pravo na pružanje takvih usluga. Tako nam se desilo i osnivanje privatnih obrazovnih ustanova. Ovo nije esej u kojem ćete pronaći argumentaciju da privatne obrazovne ustanove nisu vrijedne postojanja, da ih treba ukinuti i da trebaju postojati samo javne, ali jeste esej koji će pokušati objasniti zašto su nam potrebne kvalitetne javne obrazovne ustanove naspram privatnih, te zašto država mora biti najaktivniji igrač na tržištu kada su u pitanju javne usluge poput obrazovanja. Ono sa čime se sigurno svi slažu je da država mora omogućiti svima jednako dostupno obrazovanje, ali ovdje bih otišao i korak dalje, pa rekao da država to ne samo da treba omogućiti, već i osigurati. Zašto država? Pa jednostavno zato što taj interes nemaju privatne obrazovne ustanove. Osim toga, dugoročni razvoj države u bilo kojem pogledu je najprije uslovljen postojanjem kvalitetno obrazovanog kadra do kojeg naša država može doći samo povećanjem ulaganja u javni obrazovni sistem.
Trenutno imamo kako javne, tako i privatne obrazovne ustanove. Ono u čemu se već napravila greška je izdavanje dozvola za rad velikom broju privatnih obrazovnih ustanova koje u vrijeme dobijanja te dozvole nisu imale ni osnovne uslove za rad poput infrastrukture i kadrova. Postojanje određenih „univerziteta“ mogu predstavljati uvredu onima koji se itekako oznoje dok ne završe svoje obrazovanje. Naravno, neosporno je, i to ovdje treba istaći, da postoje privatne obrazovne ustanove koje nude i kvalitetnije obrazovanje u odnosu na pojedine javne ustanove u našoj državi i navedena konstatacija vrijeđanja inteligencije se ne odnosi na njih, što bi rekli „čast izuzecima“. Ovdje se, dakle, javlja problem neadekvatne regulacije i kontrole pri izdavanju potrebnih dozvola za rad. Međutim, šta će se desiti ukoliko država nastavi zapostavljati obrazovni sistem, što u konačnici može dovesti do gubitka prava na svima jednako dostupno obrazovanje, ali i do njegove potpune propasti? Država, kao zajednica nastala zbog osiguranja opšteg dobra, je jedina koja ima interes da u obrazovnom sistemu osigura takve uslove koje će svakome omogućiti jednako dostupno obrazovanje. Ako država zanemari ovu svoju ulogu, doći će do postepenog odumiranja javnog obrazovnog sistema i preostati će nam samo ono privatno, a šta nam ono donosi? Ukoliko država prepusti slobodnom tržištu da kreira obrazovni sistem, postat ćemo društvo koje će biti predvođeno privilegovanom imućnom obrazovanom elitom, a koja će vladati potlačenim siromašnim neobrazovanim narodom. Ukratko rečeno, ko ima novac imat će obrazovanje. Privatne obrazovne ustanove nemaju interes da osiguraju obrazovanje koje će biti svima ravnopravno dostupno, jer se nastanak takvih ustanova na tržištu veže skoro pa isključivo za sticanje profita, a samo rijetko ono ima konotacije socijalnog preduzetništva. Povećanje ulaganja u javni obrazovni sistem povećat će kvalitet obrazovanja koje taj sistem nudi, a što će nadalje osigurati konkurentnost javnih obrazovnih ustanova u odnosu na privatne ustanove na tržištu obrazovnih usluga. Ulaganje u obrazovni sistem nužno mora povući za sobom i ulaganja u druge javne usluge poput zdravstva, prevoza, socijalnih usluga i sl., jer da bi korisnici obrazovnog sistema zaista imali ravnopravan pristup oni moraju imati i određena druga prava kojima se moraju moći nesmetano koristiti.
Tvrdnja da na mladima svijet ostaje je isprazna ukoliko mladima nisu pruženi alati pomoću kojih će opstati u tom svijetu. Osnovni alat za opstanak je znanje. Ako država nastavi gledati na obrazovanje kao na samo još jednu budžetsku stavku za koju treba srezati izdavanja, jer strani kreditori tako zahtijevaju, onda ćemo se uskoro naći u državi koja neće imati obrazovni sistem, već će on biti prepušten slobodnom tržištu na kojem će se tom uslugom koristiti samo oni koji budu u mogućnosti da je plate. Kako bi se spriječilo da većina ljudi u našoj državi izgubi i ovo malo dostupnosti obrazovanju koje sada ima, država mora što prije uložiti u obrazovni sistem na način da na to gleda kao na najveću investiciju koja će rezultirati najvećim dobitkom. Direktna ulaganja u obrazovni sistem poput infrastrukturnog i kadrovskog, mora biti popraćeno i ulaganjima u druge javne usluge poput zdravstva i prevoza, jer takve usluge često predstavljaju jednu od osnovnih pretpostavki osiguranja jednako dostupnog obrazovanja. Država također mora povećati kontrolu i nivo uslova potrebnih da se ispune kako bi privatna obrazovna ustanova dobila dozvolu za rad, a sve u cilju zaštite cjelokupnog obrazovnog procesa od strane fiktivnih obrazovnih ustanova. Nagradno pitanje glasi: „Ako privatne obrazovne ustanove preuzmu primat na tržištu, da li zaista mislite da će vlasnici tih ustanova subvencionirati troškove školarine, prevoza i zdravstvenog osiguranja svima onima koji iskažu interesovanje i intelektualne sposobnosti neophodne za školovanje u takvim ustanovama?“
