Odnos države i privrede: intervencionizam ili slobodno tržište?

Velike zemlje (Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske Unije) preko svojih finansijskih predstavnika Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a), Svjetske banke i drugih, s jedne strane, konstantno propagiraju moć slobodnog tržišta, i nove tranše kredita „malim zemljama“ uslovljavaju nultim stepenom miješanja države u tržište i tržišne tokove, a s druge strane posežu za mjerama koje su nezamislive u okvirima slobodnog tržišta, nacionalizuju propale banke, osiguravajuća društva, te upumpavaju ogromne količine sredstava u berze. Da li velike zemlje imaju čistu namjeru da pomognu, ili su po srijedi neki drugi razlozi?

Tržišna ekonomija, kao sistem, u samom početku razvoja se bazirala na teoriji Adama Smitha. On naglašava moć tržišta koje se samo regulira i gdje država nema potrebu, niti smije da interveniše. Upravo je ovo glavni uslov koji MMF postavlja pred zemlje prije odobrenja finansijske podrške. Nažalost, zemlje koje se slijepo pridržavaju tih savjeta na pravom su putu da postanu ovisne o uvozu krajnjih dobara. Njihova privreda nikada neće dostići adekvatan stadij razvoja, jer bez pomoći države nema kapacitet da se bori na međunarodnom tržištu. Kroz svoju dugu historiju velike zemlje su upravo jakim uvoznim barijerama stvorile razvijene industrije koje su simbol tih zemalja.

Nasuprot tome, imamo primjere zemalja koje su, unatoč lošoj početnoj poziciji uspjele, ali uz jednu opsežnu strategiju i posvećenost. Južna Koreja, nakon Korejskog rata protiv Sjeverne Koreje (1950.-53.), očajnički je trebala finansijsku pomoć, a SAD koje su bile saveznik Južne Koreje tokom rata (Sjeverna Koreja, s druge strane kao saveznika je imala Sovjetsku Uniju), su se javile kao glavni finansijer u miru. Finansijska pomoć nije imala strogo definisane uslove, a bila je usmjerena u obnovu ratom porušene zemlje, te su donosioci odluka imali tu slobodu da kontrolišu te investicije, te su ih dočekivali raširenih ruku u određene industrijske grane, dok su ih zabranjivali u drugim. Južna Koreja je također velike napore uložila da strateške industrijske grane zaštiti na razne načine, od uvoznih kvota do subvencioniranja tih grana. Tek nakon što su dovoljno razvili pojedine privredne sektore, slijedilo je otvaranje tržišta i nastup na međunarodnom tržištu, ali sa korporacijama koje su bile konkurentne (Hyundai, Samsung, LG itd). Bezpogovorna liberalizacija stvara i dodatne probleme. Ukidanjem ili smanjivanjem carina budžeti država ostaju su bez značajnog izvora prihoda. Umanjivanje privredne aktivnosti, uz povećanje nezaposlenosti, takođe drastično smanjuje budžetske prihode od poreza. Kako se nalaze pod velikim pritiskom MMF-a da održe budžetsku stabilnost, države su primorane da učine sve što mogu da uštede novac – a to znači daleko manje novca uloženog u vitalne oblasti kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i infrastruktura, što je izuzetno štetno po dugoročni rast.

Dakle jedan zaključak koji se nameće je da nosioci odluka u zemljama koje trebaju vanjski kapital, ne pristaju na sve uslove koji im se nameću. Zemlja mora definisati strateške privredne grane i u okviru njih graditi konkurentsku prednost i izaći na svjetsko tržište, a tim sredstvima pribavljati robe za vlastite potrebe. S druge strane, zagovornici slobodne trgovine moraju da objasne kako to da je slobodna trgovina objašnjenje uspjeha bogatih zemalja današnjice, kada jednostavno skoro da i nije upražnjavana prije nego što su se te zemlje obogatile.