Socijaldemokratija i sindikalizam


Socijaldemokratija u svom osnovnom elementu podrazumijeva sve ono što obuhvata termin socijalne pravde, jednakosti i građanskog. U evolutivnom smislu građanstvo je složen proces razvoja socio-ekonomskih prava kojima je sindikalizam decenijama bio osnovni oslonac i baza. Kriza socijaldemokratije neminovno je i kriza sindikalizma. Razlog je jasan. Oni koji zagovaraju pravo građanina su u manjini i tako se umanjuje i snaga onih koji vjeruju u vrijednosti sindikalizma. Kriza sindikata traje već dvadeset godina od kada se počelo propitivati može li sindikat odgovoriti na izazove globalizma i kapitalizma.

Izazovi za očuvanje i unapređenje socijaldemokratije i djelovanja sindikata uzrokovani su, između ostalog, i izmjenama vezanim za reformirani obuhvat građanskog. U evropskom kontekstu građanstvo je potpuno definirano decidnim zakonskim, i to supranacionalnim okvirima. Prije nego bi se, primjerice, analizirao sadržaj odredbe kojom se u Maastrichtskom sporazumu uspostavlja i regulira građanstvo EU, potrebno je osvrnuti se unazad te pojasniti prirodu odnosa između građana i države. Države članice prenose na EU dio svojih nadležnosti i suvereniteta, a kako je ostvarenje prava i podložnost obavezama koje građanin u jednoj zemlji ima vezano za njen državni suverenitet, to znači da je prenošenjem dijela suvereniteta došlo do određenih promjena i u segmentu koji se odnosi na vezu između  pojedinca i države. To ne znači da u velikoj lopti globalizacije i integracije sindikat nije u stanju da prati pojedince i da ih interesno grupiše. Upravo suprotno. U velikim krizama, kakve trenutno potresaju ne samo EU već i druge krajeve svijeta, sindikalne organizacije dobijaju  na značaju. Na vrhuncu  zaduženosti i kapitalističke radničke obespravljenosti, u Evropi se dešava jedan inverzivan proces. Nakon perioda gdje je socijaldemokratija formirala sindikat kao nukleus proaktivnog kolektivnog djelovanja, danas, čini se, sindikat priziva socijaldemokratske vrijednosti.

Mnogi teoretičari dokazuju a praktičari prihvaćaju da su i proaktivne prakse upravljanja ljudima nova paradigma odnosa sa zaposlenicima. Tradicionalni radni odnosi, odnosno odnosi između poslodavaca i posloprimaca posredstvom sindikata često se u teoriji i praksi smatraju zastarjelom  paradigmom. Postoje brojni indikatori koji ukazuju da je veća razina usmjerenosti na zaposlenike ipak više prisutna u organizacijama u kojima djeluje sindikat. Menadžeri i stručnjaci za ljudske resurse sve češće prihvaćaju  sindikate kao branitelje ljudskog dostojanstva.  Evidentno je da se sindikat kao i socijaldemokratija u svom toku i tijeku redefinira tako da je i zbog trenutne ekonomske recesije potrebno nastaviti raditi na potencijalima sindikalnih udruživanja kako bi se odredio trend odnosa njegovih različitih opcija djelovanja ali i njihov optimalan odnos u svrhu produktivnih radnih odnosa.

Sindikat u bosanskohercegovačkom društvu, kao i socijaldemokratija, neopravdano dugo, predstavlja recidiv socijalističkog sistema imajući male šanse da pokaže svoj puni kapacitet. Ipak, postoje izvjesni faktori koji sugerišu da će upravo ekonomska kriza i surovost kapitalizma napraviti prostor za reorganizaciju građana u cilju njihove vlastite zaštite. Sve dok postoji demokratsko potraživanje prava i poziv na socijalnu  pravdu  za sindikat i socijaldemokratiju ima i nade na ovim i svim drugim prostorima.