U moru problema koje ima BiH, jedan od gorućih jeste obrazovanje. Obrazovanje se dijeli prema etničkim grupama, što dalje doprinosi širenju nacionalizma u školama.
Širenje nacionalizma u školama, odgovara i eliti koja se trenutno nalazi na vlasti u Bosni i Hercegovini, i koja ne želi da mijenja postojeći sistem, jer stvaranje novih nacionalista doprinosti jačanju sistema kojim vladaju. Da nije samo to problem, najbolji je pokazatelj da se obrazovanje u BiH ne mjenja preko dvadeset godina nakon završetka rata, kako u osnovnim tako i srednjim školama. Metode proučavanja nisu evoluirale – još uvijek nastavno osoblje predaje, djeca zapisuju i poslije toga reprodukuju kroz pismeno ili usmeno ispitivanje. Ocjene koje đaci prenose iz jednog obrazovnog nivoa u drugi su jedini pokazatelj njihovog rada, a ocjene isključivo upisuje osoba koja i predaje određeni nastavni predmet. Dodatni problem u obrazovanju je i udžbenička politika koja predstavlja „svete“ knjige djece u tom uzrastu. Skoro da ni u jednom entitetu, kantonu pa ni opštinama nisu jednaki udžbenici. Udžbenici se ne biraju na transparentan način, i samim tim dovodi se u pitanje kvalitet udžbenika iz kojih bi đaci trebali usvajati znanja. Tako u knjigama možemo pročitati da vuk živi na drvetu, da je medvjed domaća životinja, itd.
Kada razgovaramo sa kolegama i prijateljima iz EU, i spomenemo termin „dvije škole pod jednim krovom“ većina ih misli da je riječ o nekom građevinskom poduhvatu naših neimara. Međutim nakon objašnjenja o čemu se zapravo radi, dođu do zaključka da fašizam na žalost stanuje u BiH, i da izgriza najzdravije tkivo svake države, a to su djeca. Ovo su možda ključni problemi u samom obrazovanju, ali sigurno nisu ni blizu jedini.
Da ovu situaciju treba mjenjati još danas, u to smo svi saglasni.
Moguće mjere i preporuke su:
Da se kroz strateški okvir postigne dogovor oko elementarnih ciljeva – šta želimo da naša djeca znaju i uče, te koje vrijednosti da imaju kada završe određeni nivo obrazovanja.
Omogućiti dodatne edukacije nastavnika koji rade u školama i obavezati ih na određeni broj sati dodatne edukacije u toku jedne školske godine.
Za bosanskohercegovačko društvo izuzetno je važno da budući obrazovni sistem izgrađuje i njeguje univerzalne vrijednosti (mir, solidarnost, slobodu, odgovornost, jednakost), te insistira na razvoju kritičkog mišljenja.
Veću slobodu u radu treba dati nastavnicima ali tražiti i veću odgovornost u postignutim rezultatima.
Obrazovna reforma mora biti ista na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, i na osnovu toga trebaju se izdvojiti veća finansijska sredstva kako bi se poništila regionalna nejednakost u plaćama i motivirali nastavnici koji više rade i postižu bolje rezultate.
Navedene mjere i preporuke je teško postići dok se na vlasti nalaze stranke koje potiču nacionalizam i fašizam. Njima ovaj sistem odgovara, jer obrazovanje oni definitivno vide kao edukaciju svojih glasača i propagatora njihovih ideja. Međutim jedino ti mladi ljudi koji su žrtve njihovih „bolesnih“ planova, su i jedina nada Bosni i Hercegovini koja treba da ide kao putu slobode, jednakosti, solidarnosti. Baš onakve BiH za koju je 173 delegata ZAVNOBIH-a diglo svoju ruku.
