Dok me budi tupo udaranje kapljica kiše o prozor i zamamni miris prve jutarnje kafe (jer danas je njegov red da pravi kafu) razmišljam koliko se žena, djevojaka, mojih poznanica, mojih prijateljica danas probudilo sa strahom… Koliko žena sinoć nije ni spavalo jer su se, brišući suze i stavljajući obloge na nove masnice, cijelu noć pitale gdje su OPET pogriješile… Kako za njih ne postoji red osim njihovog reda i zašto za njih ništa nije u redu?! Koliko je njih koje žive između dva svijeta – onog kojeg čuvaju samo za sebe i onog kojeg žive za nas?!
Boli me što baš danas pomislih na to, u periodu 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. Boli me što su me svakodnevnica i more problema, kojih svi imamo, zaokupirali pa nisam stigla da se zapitam kako mi je prijateljica, kako mi je poznanica, kako je mojoj komšinici, kako je bilo kojoj ženi u njenoj koži… Kako smo toliko sigurne da ona djevojka pored nas jučer u tramvaju, ona koju svako jutro srećemo dok idemo na posao ili fakultet, ona od koje svako jutro kupujemo hljeb,ona sa kojom smo čekale red u ordinaciji, žena na šalteru ili upravo ona koja se bezglavo žureći sudarila sa nama na ulici pa ju je dočekala salva uvreda jer je, eto, pored toliko prostora baš na nas naletjela – kako smo tako sigurne da sve one ne proživljavaju danima, mjesecima, godinama ono na šta se mi zgrožavamo? Kako smo tako sigurni da možda nekad nisu očima punim straha tražile ruku spasa?
Boli me i podatak Agencije za ravnopravnost spolova – 52,8% žena je od svoje 15 godine doživjelo neki oblik nasilja.. Više od polovine nas! Svaka druga oko nas!
Da.. Oko nas…Dovoljno je da samo pogledamo kroz prozor i već svjedočimo svakodnevnim traumama koje neka od nas proživljava.
Kažu: žena si i možeš sve. Uspjele smo da se izborimo za svoja prava. Uspjele smo da pariramo svijetu maskularizma. Uspjele smo postati liderke na pozicijama koje su se prvobitno činile nezamislivim za jednu ženu. Učinile smo nepostojećim nešto što žena ne može, ali smo zaboravile pružiti ruku onoj drugoj ženi koja je gorčinom vlastitog života, u momentu, izgubila snagu i zaboravila koliko je JAKA, zaboravila reći NE onome koji je umjesto poljupcima časti udarcima, zaboravila da može SVE!
Znam da si umorna od svega, od borbe da zaštitiš sebe i svoju djecu, od traženja svog prava, od traženja sebe u moru onoga što drugi žele da budeš. Umorila si se, dok si sasvim sama, nezaštićena vapila za pomoć, molila za spas, dok si vrištala u sebi. Dok si sa strahom dočekivala jutra. Dok si na svako „ne brini se“ sve manje grčila ruke.
NISI SLABA, iako je svako mjesto koje dotakneš na svome tijelu bolno i znaš da više boli ona rana na duši, onaj rez na srcu. NISI SLABA iako te bol od sopstvenih prstiju zarivenih u obraze, da zaštitiš lice, činila slabom jer si željela tu „silu“ nasilnika sakriti od drugih. NISA SLABA iako si pomislila da je smrt jedino rješenje…Vidiš, JAKA SI!
Ne traži opravdanje, neće biti bolje sutra, neće te manje udarati, nije samo malo popio, nije do tebe! Nije sramota! Možeš i zbog djece! Baš zbog njih možeš! Možeš kao što je i Rafija mogla kada je rekla ne u svojim poznim godinama, možeš kao i Aleksandra, kada se modra i krvava prošle godine spasila požalivši se komšijama, možeš kao i Darinka koja je spas pronašla u sigurnoj kući.
Drugarice, sestro, majko, ŽENO – Jaka si! Hrabra si! Nisi sama! Tu sam! Tu smo!
Nasilje nad ženama postoji i nije privatna stvar. Prekini šutnju, pozovi 1264/1265 i prijavi nasilje.
„…Sestro,
oprosti što držim svôj pogled visoko.
Ja nisam ovdje
da se smijem tvojoj boli,
već mi se suze umoriše
od mog nedočekanog smijeha.
Sestro,
oprosti što mi glas zvuči svjesno.
Ja nisam ovdje
da izvrgavam tvoju sramotu,
već mi se sama tišina ugušila
u nemogućem sramu.
Sestro,
oprosti što više nemam straha.
Ja nisam ovdje
jer tražim milost,
već da te upitam
ono-
čega je i mene,
nekada,
bilo strah – Kako si?“
(Dijana S., 2017)