Pošto kila opšteg dobra?


Cilj ekonomije nije profit već opšte dobro. Moralne norme i norme jednakosti su baza trajnih i stabilnih odnosa svake društvene oblasti. Ekonomski život društva je, po svojoj suštini, javna stvar i ne može se odvijati isključivo u skladu sa interesima pojedinaca. Dakle, privatno vlasništvo nije isključivo ekonomska, vec sociološka i moralna činjenica. Privatni vlasnici, bi trebali voditi računa i o interesima drugih, odnosno širem društvenom interesu, što inače i stoji u ustavima i zakonodavstvu svih demokratskih i građanskih društava. Tržište treba služiti ljudima, a ne ljudi tržištu. Briga države o opštem dobru je neophodna da bi se umanjile posljedice raslojavanja društva proistekle iz djelovanja slobodnog tržišta tj. da svima omogući približno jednake šanse. Slobodno tržište nije mehanizam koji mari za opšte dobro. Naime, na slobodnom tržištu materijalne i finansijske vrijednosti su isključivo mjerilo vrijednosti pojedinaca i država. Profit i kapital su na prvom mjestu, a ne čovjek i proizvodnja. Kapital je cilj, a ne sredstvo povećanja bogatstva društva i održivosti života. Postavljen je cilj: bogatstvo pojedinca, a ne blagostanje društva. Usiljeni svjetski privredni rast je doveo nezaštićenosti ljudi, rada i vrijednosti rada kao i prirodnih blaga, okoliša i klime. Socijalna prava nisu predmet interesovanja kapitala i kapitalističke elite na slobodnom tržištu.

Uzimajući u obzir da su resursi zemlje ograničeni, a koorporativna pohlepa neograničena, „sloboda“ doktrine „slobodnog tržišta“  je evidentno neodrživa. Zbog toga su snažni regulatori neophodni da bi brzo djelovali na korporativnu pohlepu i korumpiranu politiku. Finansijska moć pojedinih multinacionalnih kompanija prelazi državne budžete mnogih zemalja, pa one zapravo upravljaju svijetom, a ne državne administracije. Liberalizacija je moćno oružje u rukama razvijenih zemalja, dok zemlje u razvoju od tog procesa mogu imati više štete nego koristi. Pod izgovorom  da je „država loš gospodar“ u privatne ruke odlazi najvrijednije: telekomunikacije, trgovina, industrija, bankarstvo, turizam, rudna bogatstva. Na slobodnom tržištu se potpuno zanemaruje pojam opšteg dobra, neki liberalni teoretičare tvrde da opšte dobro i ne postoji. Slobodno tržište daje ljudima slobodu da rade po deset sati na dan, jedva spajaju kraj s krajem, da plaćaju enormne količine novca za minimum zdravstvene zaštite, da žive u društvu koje ih truje na sve moguće načine, ili da umru. Danas se sve češće tvrdi da se i države (pored preduzeća) moraju međusobno takmičiti kako bi bile konkurentnije, odnosno privukle i zadržale kapital, da ne pobjegne negdje drugo, gdje su porezi manji, a plaće niže. Rezultat toga su smanjeni izdaci za sigurnost ljudi i za plate države. Gotovo sve države su u dugovima, pa su primorane da  slobodno i jeftino služe kapitalu i tržištu na štetu zaštite svog naroda i okoline. Zanemarivanje egzistencijalno nezaštićenih je dovelo do očaja stanovnika, masovnog nasilja i sigurnosnih problema. Koncept društva u kome ljudi zbog svog imovinskog stanja nemaju pravo na zdravlje, na obrazovanje, na zaštitu, mi je neshvatljiv. Briga o zdravlju radnika ne bi smjela da zavisi od njegovog socijalnog statusa. To je pitanje socijalnih prava. Država ima obavezu da brani elementarno ljudsko dostojanstvo – svim ljudima treba obezbijediti zdravstvenu zaštitu. Također, obrazovanje neke osobe ne bi trebalo biti  sasvim uslovljeno socijalnom sredinom iz koje ona potiče. Država može ublažiti uticaj sredine da bi spriječila produbljivanje socijalnih razlika iz generacije u generaciju. U interesu je građana da svima podjednako bude dostupno obrazovanje. Time se osiguravaju jednake početne šanse.  Slobodno tržište ne uzima u obzir kako su stečene početne pozicije.

Bosna i Hercegovina se ranjiva i nestabilna izložila svjetskom tržištu što je izazvalo skoro potpunu deindustrijalizaciju i siromašenje naroda. Posljedice toga su odustajanje države od zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada i prirodnog blaga te okoliša i klime, pravna nesigurnost građana, uništenje obrazovnog sistema te srozavanje fizičke sigurnosti građana. Zbog toga je sada ključno zaštiti opšte dobro.  Brigu za slobodu tržišta treba zamijeniti zaštitom ljudi i naroda, prostora i prirode, okoliša i klime. Država i jest loš gospodar kada je korumpirana. Ista se treba očistiti od korupcije visokim profesionalizmom i nemilosrdnim sankcioniranjem prekršioca načela zalaganja za opšte dobro. “Opšte dobro” većine bi trebalo biti sin qua non uslov svih pregovora između države i privatnika. U svakom slučaju, pitanje razvoja fiskalne i socijalne države u svijetu koji se razvija poprima ključnu važnost za budućnost planete. Porezima treba finansirati potrebe i investicije koje se smatraju prioritetima, naprimjer, na području obrazovanja, zdravstva, kulture, čiste energije i održivog razvoja. Neophodno je poboljšati organizaciju i funkcionisanje javnog sektora. Potrebno je podići privredu, a prije svega tzv. realni sektor, jer ne možemo da živimo samo od trgovine i uslužnih djelatnosti, a bez realne proizvodnje i izvoza. Evropski socijalni model, kao viziju buduće socijalne politike određuje se kao skup vrijednosti demokratije, slobode, dijaloga, jednakih mogućnosti, socijalne zaštite i solidarnosti prema najugroženijima. Stvaranje društvene klime, koja će kao temelje imati navedene vrijednosti, neophodno je, između u ostalog, kroz državu blagostanja, kako bi se izbjegle situacije u kojima ljudi ne mogu ostvariti minimum standard života.