Učenje o religiji u skladu sa prinicipima socijaldemokratije

Ova politika se bavi konceptom religijskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, ukazivanjem na problem rodne ravnopravnosti unutar postojećeg modela religijskog obrazovanja, kao i pronalaskom mogućih rješenja za predstavljene probleme.

Jedno od osnovnih ljudskih prava jeste pravo na obrazovanje. Obrazovanje podrazumijeva ključni faktor za ostvarivanje nekih drugih prava i vrlo je bitno u osnaživanju djece i odraslih da sami formiraju svoju budućnost i aktivno učestvuju u svojoj zajednici. U tom smislu, pravo na obrazovanje je usko vezano sa pravom na rad. Svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje i vlasti na svim nivoima dužne su osigurati ostvarivanje ovog prava.

Religijsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini  uvedeno je u škole još 1994. godine prema zakonu tadašnje Republike Bosne i Hercegovine kada je usvojen Plan i program religijskog obrazovanja za islamsku, katoličku, pravoslavnu, jevrejsku i adventističku religiju, a 1996. godine je usvojen novi dokument u skladu sa novim ustavnim poretkom.

Prema ovom planu, vjerske zajednice vodećih konfesija, Islama, Katoličanstva i Pravoslavlja, nadležne su za kreiranje nastavnih planova i programa, te za metodologiju podučavanja vjeronauka u školama. U početku su vjerske zajednice bile odgovorne za angažiranje učitelja/učiteljica vjeronauka i njihovo finansiranje, ali kasnije je odgovornost plaćanja vjeroučitelja/vjeroučiteljica prenesena na javni obrazovni sistem. Vjeronauk u školama podučavaju osobe koje imaju završenu srednju vjersku školu i/ili teološki, bogoslovni ili islamski fakultet. Budući da su vjerske zajednice blisko vezane za praksu provođenja nastave vjeronauka u školama, nameće se zaključak da je religijsko obrazovanje u školama isključivo konfesionalnog karaktera. Praksa ukazuje i na sve ustaljeniju praksu jednokonfesionalnog vjeroučenja u zajednicama u kojima je izražena pripadnost jednoj od konfesija.

Svakako da je učenje o vjeri potrebno ali treba biti dio učenja unutar vjerskih  institucija,  a ne u javnim školama gdje je na taj način izražena diskriminacija između učenika jer religijsko obrazovanje bi trebalo doprinijeti inkluziji u društvu tako što će pomoći učenicima da uče o svojim vršnjacima koji dolaze iz različitih religijskih i etničkih skupina. U bh. društvu u kojem se bilježi sve više problema uzrokovanih sve manjim stepenom društvene kohezije, ovo je posebno važno. Najbolje rješenje jeste uvođenje jednog obaveznog predmeta u sve škole koji bi izučavao kulture religija. Diskusija na ovu temu je počela još 2000. godine u BiH.

Obrazovanje o religiji – DOWNLOAD POLITIKE