„Regeneracija čovječanstva mora poći od porodice…
samo bolji čovjek kao osnova čovječanstva može da popravi čovječanstvo“
(Vilhem Štekel)
Porodica , kao kolijevka čovjeka i čovječanstva , ne samo da je spona između biološkog i društvenog, nego je i osnova na kojoj je ljudsko društvo nastalo i stalno se izgrađuje u neprekidnom međuodnosu s „tom malom primarnom lice u lice okrenutom skupinom“.
Iako spada u red najmanjih grupa,porodica u sebi ujedinjuje različite strane i oblike ljudskog života.S društvenog stajališta porodica vrši bitnu posredujuću funkciju od koje zavisi društveno-kulturni kontinuitet, stabilnost i opstanak svake društvene zajednice. U porodici kao društvenoj grupi odvijaju se dva značajna procesa : proces prirodne reprodukcije i proces društveno kulturne reprodukcije . S druge strane , porodica posreduje između dva totaliteta-društva i ličnosti . S antropološkog , socijalno-psihološkog i društveno kulturnog razvoja ličnosti , porodica predstavlja nezamjenjivu odgojnu sredinu.
Jednako kao i ljudsko društvo , porodica se razvija: uvijek ista , a uvjek drugačija u pokušaju da odgovori zahtjevima koje pred nju postavljaju određeno vrijeme, prostor i društveni sistem.Ova primarna ljudska skupina postoji otkad i ljudsko društvo , a povezujući čovjekovo biološko i socijalno , razvija se i usavršava zajedno sa čovjekom i cjelokupnim društvom.
Porodica je neophodna ne samo djetetu u njegovom razvoju , nego i odraslima i svi pokušaju da ona bude zamjenjena ,odgovarajućim društvenim institucijama ,do sada nisu urodila plodom.Iako je porodica do sada izgubila mnoge ranije obavljane funkcije: i ekonomsku,i socijalnu,i obrazovnu ,i zdravstvenu ,i radnu ,i religijsku ,i dr. ostale su joj i dalje samo one zadaće i uloge u kojima je zapravo porodica nezamjenjiva. Porodica današnjeg doba po svemu sudeći ima svoju suštinu iz koje crpi snagu za svoj opstanak.Tu prvenstveno spada onaj osjećaj pripadanja porodici /roditeljima, ljubav i poštovanje među članovima porodice,sigurnost i stabilnost , a koje niko drugi na takav način ne može „ugrađivati“ u ličnost djeteta.
Nije lako potpuno objasniti šta je zapravo porodica ,iako nam se na prvi pogled čini da je taj pojam toliko jasan da ga ne treba ni definisati . Moguće je razlikovati dva alternativna pristupa definiranju porodice:
U jednom se porodica određuje kao biološka grupa koju čine roditelji i maloljetna djeca koji žive u zajedničkom domaćinstvu-tj.najčešće kao nuklearna porodica.
U drugom se porodica definiše kao grupa ljudi čiji su odnosi uređeni zakonom kao što su ženidba ,udaja i nasljeđivanje ,a precizno članstvo u jednoj porodici varira zavisno od okolnosti.
Prva definicija je tradicionalno primjenjivana među naučnicima koji su se bavili porodicom i porodičnim odgojem,a vezuje se za paradigmu porodice karakterističnu sve do kraja 19.vijeka Druga definicija ,odražava model porodične organizacije, poimane znatno fleksibilnije, kojom se nastoji staviti pod jedan kišobran sav porodični varijetet nastao od početka 20.vijeka do danas.
Budući da danas imamo različite pojavne oblike organizovanja i funkcionisanja porodičnih zajednica,tradicionalna definicija porodice se čini nedostatnom ,suženom pa čak i nepravednom .
Oblici ponašanja savremene porodice su veoma raznoliki i tek treba da predstavljaju široku teritoriju koju treba istražiti .Svima je poznata tendencija udaljavanja iz porodica tradicionalnih funkcija rada, religioznog vjerovanja, njegovanja bolesnih i vaspitanja.Porodica je takođe postala mobilnija,veća je njena tendencija ka slomu,broj razvoda se mjenja ,mjenja se seksualni moral;sve su to izrazi procesa promjena.
Sve intezivnija istraživanja mentalnog zdravlja porodičnog života svjedoče o važnosti ovog problema.Pomjeranjem akcenta sa usamljene individue na individuu u porodici otkrilo nam je koliko je nepotpuno naše današnje razumjevanje porodične dinamike .Ne postoje dvije porodice koje su iste , kao što ne postoje ni dvije iste individue .Pa ipak, postoje neki oblici porodične dinamike koji su ,kao i kod individualne dinamike ,svojestveni životnom razvoju svih porodica .
Porodica je prvi,a u početku i jedini odgojni faktor.U njoj se rađa novi čovjek i u njoj započinje njegovo formiranje .Porodični odnosi su prvi društveni odnosi u kojima dijete živi i stječe razna iskustva.Tu ono dobiva prve moralne spoznaje ,stječe prva uvjerenja ,tu se formiraju prve navike moralnog ponašanja i djelovanja i postavljaju se čvrsti temelji buduće ličnosti i karaktera .
Koliko je porodica kvalitetno ispunjavala svoje funkcije reflektovat će se na mladom čovjeku i u njegovom odnosu prema životu i radu jer korjeni neposrednog ponašanja odraslih osoba potiču još iz iskustva integracije sa određenom porodicom u djetinjstvu, ali ga oblikuju i kasnija porodična iskustva. Porodica pruža ona iskustva koja čine neku osobu sposobnom da se prilagodi raznim životnim situacijama. Posebno treba naglasiti emocionalne veze i odnose . Dom ispunjen ljubavlju stvara osjećaj sigurnosti ,a to je vrlo važan preduvjet za oblikovanje stabilne i razborite ličnosti.
Roditelji u ulozi odgajatelja razvijaju u svoje djece smisao vrijednosti koje im osmišljavaju život i čine ga vrijednim življenja .Ako je čovjek društveno biće ,ako nije sebični egoist ,nego i altruist,ako ima osjećaj za druge i spreman je svoja dobra djela dijeliti s njima,ako ne čini drugima ono što ne želi sebi,nego im čini samo dobra djela,ako svojom slobodom i djelima ne ograničava i ne ugrožava slobodu drugih –za sve to treba zahvaliti porodici .U porodici se polažu temelji ličnosti i značaja svakog pojedinca.U njoj se uči društveno komuniciranje i izgrađuju stavovi i odnosi prema užoj i široj društvenoj zajednici i svim njezinim vrednotama. Porodica je životna škola čovjekovog moralnog razvoja .Odnos prema ljudima i životu uopće, prema radu i dužnostima ,materijalnim i duhovnim vrijednostima postupno i neprimjetno se izgrađuje u procesu porodičnog života.
Čuvajmo i njegujmo naše porodice!
